Svakodnevno čitamo od tim famoznim autobusima ljudi koji se iseljavaju u potrazi za boljim životom, frustrirani nedobivanjem prilike da si stvore uvijete za normalan život, iscrpljeni i umorni od borbe za preživljavanjem zbog loše ekonomske situacije.

Iako su se neki malo više potrudili da istraže i demantiraju napuhane brojke senzacionalističkih tekstova koji su nastali jedino s ciljem što većeg broja klikova na iste, situacija je dovoljno zabrinjavajuća i vrijeme je da se na nju reagira. Postoje brojni modeli kojima bi se mladi, srednje stari i stari zadržali u Osijeku / Slavoniji / Hrvatskoj, no korištenjem tih modela i sprječavanjem iseljavanja strukture vlasti ne bi mogle igrati ping pong s prebacivanjem odgovornosti i morali bi uistinu nešto i raditi. Konkretno, lakše je kad možeš pričati o odlascima i stvarati tenzije, nego se stvarno pobrinuti da ti odlazaka bude manje.

Iako mnogi navode razlog odlaska loša ekonomska i financijska situacija, ima onih koji su otišli jer više nisu mogli gledati kako se jedna srednjoeuropska, zapadno civilizacijska prekrasna država pretvara u poligon za realizaciju ciljeva nekih ljudi s potpuno čudnim, iskrivljenim i usudim se reći zlim namjerama. Nisu mogli gledati kako nam u društvu važne uloge i pažnju dobivaju ljudi koji lažnom demagogijom žele dobiti priglupu i kontroliranu masu koju će moći uzburkati najnižim strastima i tako dobiti od njih što žele. Hod za život najbolji je primjer prevare koju nam ti isti serviraju. Zalažu se za prava fetusa dok isti taj fetus onog trena kada izađe iz majčine utrobe za njih postaje nevažan.

Ne zanima ih njegov razvoj, napredak, ne zanima ih kako roditelji tog djeteta žive, imaju li posao, mogu li tom djetetu kupiti hranu, odjeću, udžbenike za školu, mogu li mu platiti ljetovanje, dodatno školovanje. Ne zanima ih i nije ih briga hoće li to dijete ti roditelji moći odvesti kod doktora kad bude bolesno, hoće li imati novaca platiti tog doktora ili ako nemaju novaca, što će raditi kada ih se izbaci iz ambulante jer ipak odlučili da budžet tog dana potroše na kruh i mlijeko. Jebiga, nemaju za oboje. Tada ih nije briga, ne prosvjeduju i ne angažiraju sve oltare lijepe naše da se šalje poruka izlaska na ceste, borbu za pomoć bližnjem i nemoćnom svom. Važno je samo pričati o imaginarnim moralnim grijesima gdje stvaraju pritisak na pojedince koji u strahu ipak učine ono što možda prvotno nisu htjeli učiniti i time automatski možda unište više života.

Dijete je ultimativan plod ljubavi i zajedništva i jedino kao takvo treba biti donešeno na svijet gdje će živjeti u toj ljubavi i brizi, a ne gdje će ono biti neželjena posljedica ili instrument spašavanja već propalog odnosa.

Sadržaj se nastavlja...

Zabraniti osobi da sa svojim tijelom radi što želi, zabraniti joj da sama odlučuje je li spremna svijet učiniti boljim mjestom tako što će na njega donijeti plod te već spomenute ljubavi, ili to ipak ne želi učiniti jer ljubavi nema, a uvijete koje treba pružiti da bi plod živio dostojanstveno ne može osigurati, apsurdno je i nitko osim te osobe ne može i ne smije to odlučiti umjesto nje same.

Uzburkane strasti uzburkale su se paralelno s nikad izvjesnijim ulaskom GMO-a u Hrvatsku. Pravog i realnog problema. Problema koji nam žele nametnuti malecka manjina koja živi fantastično i nakon odrađenog posla živjeti će još bolje. Ta ista manjina galami o pravu na život, pravu pojedinca kojim utječe samo i isključivo na sebe dok paralelno s time nameću GMO koji utječe na stotine tisuća, milijuna života. Dozvoljavaju da se u Hrvatskoj otruje ljude samo kako bi oni zaradili i pomogli saniranju gubitaka loše i štetno odrađenog projekta genetski modificiranog sjemena. Gdje je tu pravo na izbor?

Deseci država svijeta isto tako nisu imale pravo na izbor jer im nije dan, ali im je također dano da se bore i svađaju oko toga tko će zadržati svoj plod, tko neće, tko će i kako si kime u krevet i tko će s kime i na koji način živjeti u kojim uvjetima i pod kojom definicijom odnosa. Dali su narodu igračku da se bori i lažno moralizira dok je elita zadovoljno realizirala planove bogatih korporacija i negdje sa svojih jahta sa smiješkom promatrala stoku sitnog zuba kako tuče homoseksualce, zabranjuje pobačaj, mrzi po nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi.

Jesmo li stvarno takva stoka ili se možemo popraviti? Oni koji su otišli s tim famoznim autobusima komentiraju situacije iz pristojne udaljenosti i većina ih zaključuje da im je drago da su otišli iz ove vukojebine lažnih domoljuba, moralista i ideologija / religijskih firmi i sličnih. Vratili bi se kažu da nađu neki dobar posao ovdje, ali bi se radije vratili i bez posla samo da nas na uzici ne vode oni koji žele od njihove domovine napraviti zatucani konzervativni primjerak srednjovjekovne prčije. Lažni pro-life moralisti govore o pravu na život, a dolaze iz zemalja gdje su se takva „prava na život“ prestala prakticirati prije milijardu godina, dolaze iz razvijenih država u kojima se političari puno više brinu o živoj djeci, o obiteljima i društvu, a manje gledaju u tuđe stomake i krevete.

No, neka mi i dalje pričamo o autobusima, o pobačaju, o bitkama nekih drugih vremena, o količini i načinu seksa naših sudržavljana, a oni koji nas filuju takvim pričama i problemima svoje živote živjet će u blagostanju i bogatstvu. I to ne samo oni, nego i njihova djeca, unučad i praunučad dok će sva ona druga djeca, unučad i praunučad nastala zato što je neko drugi naredio da oni moraju doći na svijet i dalje kopati po kontejnerima, jesti genetski modificiranu hranu, tražiti izlaz iz države te se paralelno s time svađati i mrziti zbog ustaša i partizana. Misija odrađena sa stilom. Hvala svima! #samoljubav

Marin S.