Da uvozimo strane radnike u građevini ili ugostiteljstvu nije novost, no uvoz raste i u drugim zanimanjima

Prakasha Bk iz Nepala, zvanog Tri, upoznali smo dok je šest tisuća kilometara od doma usitnjavao masnoću za čvarke. Zajedno s kolegom mesarem Thalom Bahadurom Ghartom zvanom Četri, također iz Nepala, čine dvoje od ukupno 17 Nepalaca koji su došli u Petrijevce raditi u mesnice Ravlić.

Plaća im je četiri tisuće kuna. Za isti posao u Nepalu bili su plaćeni 1200 kuna, odnosno tri i pol puta manje. 

Sadržaj se nastavlja...

"Dobro je ovdje. Svi nam pomažu. Lijepo je i učimo nove stvari. Radimo osam sati na dan", kaže Thal Bahadur Ghart Chhetri iz Nepala. 

"Lijepo mi je ovdje jer je lagano i imam normalan posao. Jako mi se sviđa", kaže Prakash. 

Više ne uvozimo samo građevinare

Da uvozimo strane radnike kako bi radili u građevini ili ugostiteljstvu i turizmu nije novost. No sada se trend prebacio i na druge djelatnosti.

"Već se dugo mučimo s pronalaskom kvalificiranih mesara. Kada smo uvidjeli taj problem, počeli smo tražiti rješenja te smo u skladu s tim pokrenuli vlastite projekte tipa stipendiranje, zapošljavanje umirovljenika i slično, međutim ni to nam nije pomoglo da dođemo do potrebnog broja radnika, pa smo se odlučili na uvoz radne snage", govori Ivana Ravlić Devlet, izvršna direktorica Mesne industrije Ravlić.

Prijavili su se za kvotu uvoza stranih radnika i javili lokalnoj agenciji za zapošljavanje.

"Što se tiče uvjeta, njihova plaća je u rangu naših pomoćnih mesara. Osim toga, kao poslodavac osiguravamo im smještaj, topli obrok i prijevoz od njihovog smještaja do mjesta rada", kaže Devlet. 

Prakash i Thal rade sve što treba. Važu svinjske polovice, pripremaju i razvrstavaju meso. Njihov šef ima samo riječi hvale. 

"Vrlo smo zadovoljni s njima. Imamo malo jezičnih barijera, ali sporazumijevamo se putem engleskog jezika. Vrlo su dragi, sposobni i vrijedni ljudi, rade sve što treba napraviti - i rade bez ikakvog prigovora. Vrlo smo zadovoljni", kazao je voditelj rasjekaone Goran Miljić.

Jezik im je najveći problem

Ovdje su, uz njih, radnici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Mađarske. Baš zato je najveća prepreka - jezik. Sporazumijevaju se na sve načine. 

"Rukama i nogama ponekad, s time da Četri zna malo engleski, jedino mu je naglasak čudan, pa i engleski jezik slabo razumijem, a i konstrukcija same rečenice je malo drukčija", kazao nam je mesar Siniša Babić koji svakodnevno radi s Nepalcima.  

Rijetki govore engleski, s druge strane, nepalski ne govori nitko. 

"Sada učimo hrvatski jezik tako da je sve dobro. Prvi tjedan nakon dolaska smo se osjećali drukčije jer nismo znali jezik, a samo nekoliko ljudi ovdje zna engleski jezik. Znali smo se osjećati loše radi toga, no sada je sve u redu", govori nam Bahadur.

Popravili demografsku sliku  

U Petrijevcima živi oko 2000 ljudi. Što znači da je 17 novopridošlih stanovnika popravilo demografsku sliku malog slavonskog mjesta za gotovo 1 posto. 

"Susjedi su super. Ne znaju puno engleskog i teško ih je razumjeti te im možemo samo reći bok. Naša stanodavka nam pomaže. Došla je ovdje i pitala nas ako nam što treba i jesmo li dobro? Puno nam je pomogla", Bahadur.
 
Smješteni su u unajmljenoj kući. 

"Mi smo svi braća tako da nam prostor nije premalen. Lako nam je biti u malom smještaju. Nije malo, mi volimo obitelj", kaže Bahadur te dodaje kako se svakodnevno čuje s majkom i ocem te sestu koja je u Japanu, kao i onom u Nepalu.

"Pitaju me da li mi je dobro ovdje. Kažu mi da se vratim ako mi nije dobro. Ja im kažem u redu i da mi je za sada ovdje dobro", kaže Bahadur. 

Slobodno vrijeme većinom provode doma. Glavna zanimacija im je kuhanje.  Hrvatska im je hrana dobra, no nešto joj, kažu, nedostaje. Vjeruju kako su to začini kojima ona nepalska itekako obiluje. 

Imamo i radnike iz Indije

300 kilometara zapadnije novi su dom pronašli njihovi susjedi. 

"Moje je ime Ankita, dolazim iz Indije, Mumbaja i radim za tvrtku Zarja", govori Indijka Ajit Ankita Denkar, a s njom u tvrtci radi i Indijac Irfan Mohamad Bhavikatti. 30-godišnji Irfan i 27-godišnja Ankita dvoje su od 18 Indijaca koji u Svetoj Nedelji beru rajčice.

"Oduvijek sam htjela otputovati izvan Indije, to mi je djevojački san i sada mi se ukazala prilika. Moj ujak mi je rekao da postoji agencija u Europi i da bi trebala pokušati, stoga sam pokušala", kazala nam je Ankita.

Mohamad kaže kako ga je, prije nego je došao, bilo izuzetno strah naše klime. "Samo sam o klimi razmišljao. Netko mi je rekao da je ovdje vrlo hladno i da stalno pada snijeg. Kada sam došao, vidio sam da je tu lijepo i da je dobra klima. Bojao sam se da će stalno sniježiti, kao u Švicarskoj", kaže Irfan Mohamad Bhavikatti.

Ovdje im se sviđa, no tranzicija je bila teška. "Osjećala sam se usamljeno. Pitala sam se kako ću izaći? Ima puno ljudi i neki ne znaju engleski jezik. Bilo mi je teško, ali sam sada u redu", govori nam Ankita.

Dolaze u grupama

U "Rajske rajčice" Indijci dolaze u grupama, još od svibnja. Rade za četiri tisuće kuna, a među prvima je došla Nazrin Timmapur. Posao koji ona radi, na vrhu staklenika, inače rade najvještiji. Berači to počnu raditi nakon godinu dana. 

"Ja sam brza, prebrza. Tek sam dva tjedna ovdje. Radila sam mjesec dana dolje. I nakon mjesec dana rekli su mi: Imaš novi posao, radit ćeš to. Ja sam rekla: u redu, mogu to. Ljudi su ovdje jako dobri jer se brinu o meni. Stvarno su jako dobri, predobri", govori nam Nazrin.  

U Svetoj Nedelji ista priča kao u Petrijevcima. Nisu mogli pronaći radnike, pa su morali posegnuti u inozemstvo. 

"Ove godine, s obzirom da smo proširili kapacitete za 100 posto, morali smo za duplo povećati kapacitete radnika, a kako je na tržištu radne snage nestašica domaćih ljudi, jednostavno nismo mogli na nikakav naći doći do domaće snage i morali smo pokušati druge alternative", kaže Zvonimir Belić, direktor tvrtke Rajska Rajčica.

Smještaj hostelu

Sada su svi smješteni u hostelu u Samoboru jer teško pronalaze privatni smještaj. 

"Smještaj u hotelima i hostelima je skup. Kod nas još nema drugih alternativa da se smjeste u kuće ili apartmane za smještaj radnika", kaže direktor tvrtke Rajska Rajčica.

Njihov život ovdje potpuno je drukčiji od onog u Indiji. Irfan je tamo radio kao snimatelj i ima i svoj Youtube kanal. 

"Prvo napišemo scenarij i razgovaramo o ulogama. Onda snimamo s time da često ponavljamo scene", kaže Irfan. 

Svima je tu lijepo jer je čisto, ali nedostaju im dom i obitelj. To je zajedničko svim našim sugovornicima. Jer su morali ostaviti sve u potrazi za boljim životom za sebe i svoju djecu. 

"Želim im omogućiti bolju budućnost. Ne želim da imaju život kakav sam ja imala. Ne želim da trebaju to sve proći, želim da im bude lakše. Da imaju bolje poslove i da idu na fakultete", govori nam Nazrin. 

Platili da dođu ovdje

Agencije u Indiji i Nepalu ovim su ljudima naplatile između tisuću i sedam tisuća dolara da dođu ovdje i imaju priliku za bolji život. Dolaze iz toliko siromašnih zemalja da im je Hrvatska upravo to - Obećana zemlja. Ona Hrvatska iz koje su mnogi otišli iz istih tih razloga. 

"U Indiji stalno moramo raditi. Od 10 ujutro do 9 navečer i ne možemo provoditi puno vremena s obitelji. Ovdje imaš puno slobodnog vremena. Ali obitelj je tamo tako da moraš napraviti kompromise, to je život", kaže Irfan. 

Život u kojem je plaća od pet tisuća kuna dvostruko, trostruko ili čak četverostruko veća od one koju zarade kod kuće. Za razliku od mnogih Hrvata, oni Hrvatsku vide kao zemlju snova i prilika...