Kiša nas je dočekala i u Recifeu, prati nas u stvari otkako smo doputovali na južnoamerički kontinent. Doduše, nikada još nije padala duže od 15-ak minuta, pa se na obzoru brzo iznova pojavi sunce.

Grad u kojem će večeras Hrvatska odlučivati o prolasku u osminu finala Svjetskog prvenstva, peti je po veličini u Brazilu (1,8 milijuna stanovnika), a poznat je kao turistička destinacija. Neki ga, kako čujem, zovu i ovdašnjom Venecijom, ali mi je ta usporedba previše subjektivna i ne baš utemeljena.

Država je Pernambuco, pa je i nogometna Arena dobila to ime. Izgrađena je u zapadnom predgrađu Sao Lourenco da Mata i svojim izgledom i funkcionalnošću potpuno odudara od svog skromnog i siromašnog okruženja. Čak je 18 kilometara udaljena od centra Recifea i nije baš tako jednostavno doći do stadiona čiji je kapacitet 44.248 mjesta, a u njegovu je izgradnju utrošeno 229 milijuna dolara. Brazilci će uvijek reći – previše.

Sadržaj se nastavlja...

Najprivlačniji dio grada svakako je Boa Viagem, naravno zbog velike plaže i kupanja u Atlantiku. No, plivači ne smiju odmaknuti daleko od obale na što ih upozorava i veliki natpis da postoji opasnost od morskih pasa! Nije baš ugodna spoznaja da moraš biti oprezan dok si u vodi, pa su neki Hrvati samo na brzinu ušli, osvježili se i vratili na ležaljke...

Dok sam se vozio jednom od najprometnijih avenija do hotela iznenadio me konjanik (doslovno!) koji je u galopu projahao pored autobusa, što je ovdje, izgleda, sasvim normalno. Kasnije sam ugledao i konjsku zapregu na semaforu, između jednog velikog, skupocjenog terenca i policijskog vozila. Sve je ovdje dopušteno, bitno je imati nekakvo prijevozno sredstvo.

Inače, Recife je baš multietničko središte jer ćete ovdje susresti i Indijance i Afrikance, ali i Europljane koji su nekada gospodarili ovim dijelom Globusa. Mislim pritom na Nizozemce iako je najviše Portugalaca, koji su došli u potrazi za poslom.

Veliki je lučki grad u pitanju, nadaleko poznat i po proizvodnji šećerne trske, a Brazilci ga inače izgovaraju Resifi. Za šetnju ovdašnjim ulicama svakako treba ponijeti plan grada i nekakvu mapu jer je strancima toliko sve slično među ovim neboderima, koji strše iznad ravnih krovova malih i derutnih kućeraka, da se lako možete zagubiti.

Svojom pjesmom i neizostavnim preglasavanjem dok međusobno razgovaraju, ove su dane zanimljivijim učinili brojni Meksikanci kojih je navodno više od deset tisuća stiglo na utakmicu. Teško da će im naši moći parirati navijanjem na tribinama, ali kako je to i jučer poručio Luka Modrić – ne pobjeđuju navijači nego igrači na terenu. I zato na kraju – sretno Hrvatska!

Iz Brazila za SiB - Mario Mihić Miha