Dočekao sam i prvi vikend tijekom boravka u Brazilu iako baš i nemam osjećaj da je subota. Nekako mi vrijeme prebrzo prolazi jer puno sati se provede na putovanjima, pa je teško govoriti o nekakvim konkretnijim obilascima gradova u kojima sam bio.

Sve je uglavnom vezano uz stadion, press centar, navijačku zonu i nekoliko središnjih avenija jer za nešto više trebalo bi ovdje boraviti u turističkom, a ne radnom posjetu.

Evo me od sinoć u Salvadoru, središtu i metropoli države Bahia, a to znači da se lagano primičem i kampu hrvatske reprezentacije koji je u 80-ak kilometara udaljenoj Praiji do Forte.

Sadržaj se nastavlja...

Prvi dojmovi su bili pomalo zabrinjavajući jer sam po slijetanju shvatio da mi kofera nema na traci za prtljagu u ovdašnjoj zračnoj luci... Doduše, ubrzo sam zajedno s još četvero pristiglih putnika iz Sao Paula (na letu s kraćim zaustavljanjem u Brasiliji) dobio ohrabrujuću informaciju da nam stvari nisu negdje zagubljene, nego da su ostale zadnje na kamiončiću koji se – pokvario. Nakon pola sata iščekivanja, sve je dobro završilo i mogao sam krenuti prema hotelu.

Danas ću se napokon pridružiti i glavnini ne baš brojne hrvatske novinarske ekipe koja je smještena u blizini resorta „Tivoli“ kojega je Kovač izabrao za bazu naše momčadi.

Pitaju me prijatelji, kolege i ostali kako je u Brazilu, kakav je smještaj, jede li se dobro, što je posebno upečatljivo...

Hotela, dakako, ima od onih luksuznih u koje ne mogu ni ući, barem na razgledavanje jer su ispred takvih uvijek zaštitari, pa do onih u kojima je jedino bitno prespavati, a nemaju ni prozora, osim nekakvih malih otvora za ulazak dnevnog svjetla i zraka. Ovi u kojima sam dosad odsjedao imaju prolaznu ocjenu, ne koštaju previše (raspon od 50 do 100 eura za noć što je u vrijeme Svjetskog prvenstva sasvim prihvatljivo), a nude i solidan doručak u toj cijeni.

A kada je hrana u pitanju, Brazilci nude toliko toga da je zaista teško izabrati. Jela su im vrlo ukusna i nigdje još nisam bio nezadovoljan onim što sam pojeo. Naprotiv! Posebno su mi zanimljivi „A qilo“ restorani u kojima si sam biraš što ćeš i koliko pojesti i doslovno se plaća po količini (težini) onoga što je na vašem tanjuru! Bude to ne samo obilno i kvalitetno, nego i povoljno.

Još samo da mi zubi gotovo ne ispadnu, a bubrezi ne poskakuju, dok se vozim autobusima na gradskim linijama jer je to prava mala avantura! Vozači su im „nespašeni“, kao da se natječu tko će biti luđi za upravljačem na užasno lošim cestama, a busevi su dotrajali i uvijek pomislim da će se raspasti – baš dok sam ja unutra.

Priču o Brazilkama, pak, ostavljam za neku od sljedećih kolumni. Ona ionako može biti u nastavcima koliko je „varijacija na temu“...

Iz Brazila za SiB - Mario Mihić Miha