Od svih podviga koje je Jovan Stanisavljević izveo u četiri godine hajdukovanja, najkrvaviji i najstrašniji je onaj u Tompojevcima, u dvorcu vukovarskoga vlastelina grofa Eltza. Cijela Slavonija digla se na noge zbog tragedije koja se odigrala prilikom toga razbojstva gdje je život izgubio vlastelinski nadšumar Franz Pirkmayer, naočigled svoje supruge i djece. Postoje razne protuslovne verzije toga razbojstva koje su se razjasnile tek uhićenjem Jovana Stanisavljevića i ostalih aktera. Dva je tjedna Čaruga planirao navedeno razbojstvo, a glavni cilj bio je ukrasti vlastelinsku blagajnu i to subotom kada je bila puna novca jer je nadšumar nedjeljom podmirivao račune i plaćao radnike. Čaruga je za svoj pothvat pozvao pet suradnika: Marka Drezgića i Matu Krmpotića, te Pavu P. Prpića („malog"), Pavu N. Prpića („velikog") i Luku Šulentića. Razbojnici su upali u dvorac za vrijeme večere, ali plan im nije uspio kako su očekivali, došlo je do pucnjave s više ranjenih, a nadšumar je u sukobu izgubio život.

Najnovije razbojstvo i krvoproliće duboko je uzrujalo i diglo na noge cijeli kraj. Seljaci su zatražili da im se smjesta dozvoli držanje vatrenog oružja, jer se više puta pokazalo da ih vlast ne može zaštititi od razbojnika. Žandarmerija, policija i vojska bili su danonoćno na nogama, a ucjena na Čaruginu glavu povišena je na čak 120 000 dinara što je u ono vrijeme bilo pravo bogatstvo.

OPTUŽNICA, SUĐENJE I PRESUDA ČARUGU I NJEGOVIM SURADNICIMA

Sadržaj se nastavlja...

Nakon provedene istrage, došlo je i vrijeme suočavanja Čaruge sa svim suradnicima. Za njega i još šestoricu suradnika predložena je smrtna kazna. Prilikom suočavanja došlo je do sukoba između dojučerašnjih suradnika jer se ispostavilo da je Stanisavljević ipak zatajio neka razbojstva u okolici Voćina i Ćeralija, dok su ostali članovi družine sve priznali smatrajući da je Čaruga napravio to isto. Čini se da je Čaruga zataškao navedena razbojstva jer je prilikom jednoga od njih počinio i zločin silovanja što je pod svaku cijenu nastojao sakriti jer bi to ugrozilo njegovu „hajdučku slavu" u narodu.

Ubrzo nakon priznanja zločina i provedene istrage, Državno odvjetništvo u Osijeku iznijelo je zgotovljenu optužnicu protiv Jovana Stanisavljevića Čaruge i njegovih jedanaest ortaka. Optuženi su da su u ranijem dogovoru i sporazumu, složivši se u razbojničku bandu, pod vodstvom Jovana Stanisavljevića Čaruge, naoružani vojnom opremom, počinili 28 nedjela: 2 grabežna i potajna umorstva, 4 grabežna umorstva, 4 obična umorstva, 15 razbojstava, 1 silovanje (Čaruga), 1 javno nasilje i prekršaj lažnoga predstavljanja. Predložena je kazna smrt vješanjem i to za Čarugu, Pavla Prpića („velikog"), Luku Šulentića, Marka Drezgića, Matu Krmpotića, Nikolu Mihaljevića i Ivana Selthofera. Za ostalu petoricu suradnika (Stjepan Sikić, Nikola Prpić, Dragutin Kovačević, Marko Bojanić i Jure Jurković) predložena je kazna teške tamnice od deset do dvadeset godina. U obrazloženju je navedeno da je primarni Čarugov cilj bio pljačkati da bi nabavio novac za pisaći stroj koji bi mu pak poslužio za propagiranje komunističkih ideja u narodu te da je pljačkao samo bogate vlasteline za koje je smatrao da su protivnici naroda i države.

Optužba je sa Čaruge nastojala skinuti masku junaka i zaštitnika i prikazati ga kao prostog zločinaca koji niti u jednom svom nedjelu nije pokazao nikakva junaštva već se pokazao kao izuzetno drzak, ali s druge strane i velika kukavica jer je u svakoj situaciji uspio izbjeći osobnoj opasnosti žrtvujući druge radi sebe, dok su njegovi suradnici imali vrlo male koristi od pothvata koje su za njega činili.

Javno je mnijenje bilo dosta podijeljeno oko Čaruge i njegova djela pa je tako jedan dio u Čarugi i njegovoj družini vidio pljačkaše, razbojnike i ubojice za koje niti jedna kazna ne bi bila dovoljno oštra, dok jedan dio u Čarugi ne vidi toliko zločinca koliko osvetnika koji se poistovjetio sa slabima i usprotivio jakima. Prvu skupinu predstavljali su viši slojevi društva, bogataši i građanski sloj, dok su predstavnici druge skupine bili slabiji i siromašniji slojevi.

Epilog istrage protiv Čaruge i njegove skupine i sudskog procesa su 4 smrtne kazne i ukupno 102 godine teške tamnice. Na smrt vješanjem osuđeni su Stanisavljević Čaruga, Pavo Prpić („veliki") te Ivan Selthofer i Nikola Mihaljević. Čaruga je proglašen krivim za dvadeset i sedam nedjela, a oslobođen je samo od optužbe za silovanje.

Smrtna kazna nad Čarugom trebala je biti izvršena oko Nove godine, no odvjetnik mu se žustro borio i žalio na presudu u nadi da će ga uspjeti spasiti smrti.

Iako je nakon uložene žalbe nekim osuđenicima kazna smanjena (Ivanu Selthoferu i Nikoli Mihaljeviću), Čarugi i Prpiću Velikom presude su postale pravovaljane. Potvrđena je kazna smrti vješanjem koja je sljedeći dan i izvršena. Čaruga je vješanju pristupio kao velikoj zabavi za narod te je za vješanje i „prikladno" obukao plavo ljetno odijelo, žuti kaput i shimmy-cipele obložene sivim gamašama. Vješanju je u osječkom zatvoru, 27. veljače 1925. godine, prisustvovalo tri tisuće ljudi, a tražila se i „karta" više kao i komad užeta za uspomenu. Danas se grob Jovana Stanisavljevića Čaruge nalazi na Aninom groblju u Osijeku.

IZVORI:

Hrvatski list:

1. nedjelja, 6. siječnja 1924., br. 5, god. V.

2. utorak, 8. siječnja 1924., br. 6, god. V.

3. nedjelja, 13.siječnja 1924., br. 11, god. V.

4. utorak, 15. siječnja 1924., br.12, god. V.

5. nedjelja, 20. siječnja 1924., br. 17, god. V.

6. petak, 25. siječnja 1924., br. 21, god. V.

7. subota, 2. veljače 1924., br. 28, god. V.

8. četvrtak, 28. veljače 1924., br. 49, god. V.

9. petak, 4. travnja 1924., br. 82, god. V.

10. četvrtak, 19. lipnja 1924., br. 143, god. V.

11. subota, 21. lipnja 1924., br. 145, god. V.

LITERATURA:

1. Arsić Ivkov, Marinko, 1984. Čaruga, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd.

2. Jovašević, Dragan, 1984. Čaruga, Dečje Novine, Gornji Milanovac.

3. Kušan, Ivan, 1991. Čaruga pamti : dnevnik harambaše, Mladinska knjiga, Zagreb.

4. Sablić Tomić, Helena, 2008. Hrvatska autobiografska proza, Naklada Ljevak, Zagreb.

5. Zurl, Marino, 1977. Knjiga o Jovi Čarugi i Joci Udmaniću, August Cesarec, Zagreb. 

AUTORICE: Nataša Puljašić i Ivana Vučemilović-Grgić