Milivoj je sjeo u svoju omiljenu fotelju i upalio TV. Taman je na Nationalu počinjao dokumentarac o kraju svijeta koji su predvidjele Maye.

Iako mu dan nije bio previše naporan, udobnost njegove fotelje već oblikovanje prema njegovoj stražnjici i leđima natjerala ga je da malo zaklopi oči. Boreći se protiv sna ubrzo se trgao i blago bi bilo reći uplašio. Soba u kojoj se nalazio najednom je izgubila zidove i pogled mu se pružao na spavaću sobu svoje starije susjede koja je u top trenutku bila gola. Svoje godinama pregaženo tijelo trljala je u šarenog vrtnog patuljka kojem je cijelo vrijeme govorila jače! jače! iako je smisao jačeg u tom trenutku bio potpuno besmislen.

Sadržaj se nastavlja...

Iz kuhinje joj je dolazio mali dječak obojane, crvene kose koji je na sebi imao samo gaće i leptir mašnu noseći dva crvena napitka na tacni s prozirnim dnom. Milivoj je pokušavao pogledati kroz dno tacne, ali umjesto nogu i poda koje su se trebale vidjeti vidio je zgradu koja je bila potpuno u plamenu, a oko nje stotine vatrogasaca koji su jahali slonove i njihove surle koristili umjesto šmrkova. Policajci na dvogrbim devama bili su potpora koja je tjerala masu crnaca koja se pokušavala probiti prema zgradi vičući Martin Luther King! Martin Luther King! i gazeći pred sobom male kineske proizvođače vuvuzela.

Znoj koji je zbog straha i uzbuđenja kapao s Milivojovog lica padao je na tacnu i propadao do zgrade koju je gasio kao da je netko nad njom probušio ogromne cepeline prepune slane vode. Znoj je padao po crncima i kinezima te nagrizao njihovu kožu što je izazvalo opći kaos i natjeralo crnce i kineze da dođu pred njegovu zgradu. Buka je dopirala sve do njegovog stana na petom katu i on se poprilično uplašio. Trčao je kao nespašen bježeći od pit bullova koje je predvodio Cesar Milano vođen na povodcu od strane crnaca koji su bili iznimno ljuti jer neke od Milivojovih suza ubile su njihove bližnje.

Shvativši da ima moć i da može letjeti zatrčao se kao Martin iz sportskog života letećeg Martina i preskočio je sedam zgrada koje su stajala nasuprot njegove te je pao u krevet gradonačelnika. Tamo ga je dočekao ratni general Brkova koji ga poslao u tri lijepe i objasnio mu da sada gradonačelnik nema vremena za karanje sa žgoljavim mladićima jer je baš sada king kong napao zgradu bečkog veleposlanstva i gađa ju bananama uvezenim iz Kube, gdje je sada građanski rat i izbjeglice dolaze živjeti kod nas.

U naše dvorište gdje će željeti saditi svoje banane i onda naši poljoprivrednici neće moći prodati jabuke koje su ovdje sasvim uobičajno voće i jedu se više nego banane. Gorilo mu je pod petama, ali uspio je pobjeći prema trgu gdje je prepoznao svoju dnevnu sobu koju su sada okupirali kinezi koji sada proizvode vuvzele koje testiraju u njegovom kupatilu. Ne može se pristupiti zgradi jer je započelo veliko savezničko bombardiranje, a jedini način da se ono izbjegne je tako da gurneš glavu u wc školjku. Ne makar kakvu, nego svoju wc školjku sa svojim fekalijama i zavojima izrađenim kao posljedica tvrde stolice onih dana u mjesecu.

Spas je pronašao kod obitelji Miš. Oni su ga pozvali da se sakrije dok bombardiranje ne prođe jer malo tko tko je na ulici preživi iskrcavanje granata kao što saveznici u tom trenutku iskrcavaju. Pogledao je na ručni sat koji je nosio gospodin Miš i vidio da ima još samo pet minuta do zatvaranja knjižnice i da ako ne vrati knjige da će imati preveliku, ogromnu zakasninu koju neće moći platiti zbog rasta švicarskog franka. Znao je što ga čeka, kakva gužva u prometu i što će biti ako bude krenuo autom i to još posebno nakon bombardiranja i svi tih silnih rupa na cesti, pa je pozvao zmaja iz svoje mašte koji ga je prebacio tih nekoliko stotina tisuća centimetara u knjižnicu na periferiji gdje je stigao vratiti knjigu, ali je ipak bivao zatvoren u prostoriju sa crnim gljivama koje su zakasnile i nisu platile knjige.

Gljive su otkrivene i uhapšene uslijed redovne provjere identiteta gdje im je utvrđeno da su lagali narod i svijet cijeli, da su obični glasači HDZ-a koji su se pretvarali da su jestive gljive koje zapravo nisu bile. Bile su obične gljive otrovnice koje su kao paraziti živjeli u stanovima razvojačenih hrvatskih branitelja i umjesto njih pušili travu koja je bila namijenjena njima, da se oni opuste.

Milivoj uhapšen i tužan, gledao je kroz prozor male ćelije i vidio kako se mjesec topi. Nestaje zlatno – žute boje po kojoj je bio prepoznatljiv i pojavljuje se crvena, ona toliko već spominjana i opisana boja komunizma i krvi, ali i boja coca – cole koja se jasno ocrtavala i davala do znanja da je mjesec sada u posjedu njezine company, a mi da možemo pušiti i da će oni sada kao pravi kapitalisti odlučivati kada će biti plima, a kada oseka.

Burze u Tokiju nisu s previše oduševljenja dočekale vijest o colinom preuzimanju Mjeseca, ali to im je bila najmanje briga jer je Godzila opet izazvala potres u kojem je umrlo nekoliko tisuća ljudi, a izbjeglice su u redu čekale da se prijave za življenje u Milivojovom stanu gdje bio kao zaposlenici kineskim poslodavcima proizvodili milijun vuvuzela u sekundi. Norme su se morale održavati, a ako se kojim slučajem ne bi, odmah bi završio kao suncobran. U tom trenu ih je jako teško bilo nabaviti jer sve suncobrane na tržištu je kupio hotel Osijek jer oni žele da jedino kod njih bude hladovina. Svi su osuđeni na prženje na suncu i gledanje kako se bivši zaposlenici kineske industrije iz Milivojovog stana kvrckaju u svom znoju služeći kao suncobran nekim predebelim gradskim vijećnicima koji se u kariranim košuljama kratkih rukava motaju po kolodvoru tražeći maloljetne kurve da im kupuju drogu što bi one kasnije vratile uslugom kvalitetnog pušenje ili barem drkanja.

Šahtovi na cestama su bili otvoreni te je hitna jurila gradom jer su mnogi ljudi upadali unutra lomeći sve živo što se moglo polomiti. Cijena metala na tržištu je rasla i nitko nije mogao savladati Rome u njihovom pothvatu krađe svakog jebenog metalnog predmeta na svijetu. Svi su težili jednom, da ih se istrijebi već jednom i da odu jer je ljudima muka. Muka im je da kradu šahtove, da grizu ljude na ulici i prenose bolest kao što su to nekada činili španjolski inkvizitori koji su danas zamrznuti u čahurama koje svojim topljenjem stvaraju električnu energiju za cijeli sustav rasvjete u gradu. Pao je kroz otvoreni šaht. Tamo su živjeli ljudi – žabe i ljudi – miševi i ljudi – plastične boce. Svi su oni djelovali zastrašujuće, ali zapravo su bili jako dobre duše koje su igrom slučaja završile u kanalizacije još jutros kada je počeo smak svijeta.

Od jutros te ljude evolucija je gurnula na margine i oni sada kao što su nekada Iliri grcaju u kanalizaciji i traže svoj put do zvijezda koje su već sada nastanili najbogatiji i najdeblji bivši stanovnici Sjedinjenih Američkih Država koje su svoj rat izgubile. Više ih niko ne voli i sada žive kao odbačeni ostaci govedine koja se nije mogla iskoristiti u pravljenju McHamburgera i ostalih Mcova kojima su nekada okupirali svijet. Sada tržište hrane imaju koze i divokoze koje potiču ljude na zdravu hranu, a najmanje od svega žele da ljudi opet jednu kao što su prije jeli. Danas pašteta na crnom tržištu doseže cijenu od nekoliko tisuća švicarskih franaka, ali i eura.

Milivoj se ne mora brinuti jer će ga ljudi – žabe othraniti, učinit će ga boljim čovjekom. Još jedna osoba je pala kroz šah što su ga jebeni cigani ukrali. Gavranova profesorica iz snova u koju se Milivoj odmah zaljubio i poželio živjeti s njom do kraja života. Gromovi koji su udarali u trenucima kada se noć spuštala na izbombardirani grad davali su dojam da rat nikada neće prestati, a svi na svojim balkonima čekaju da se nešto dogodi, da neko dođe i da ih spasi. Život u uvjetima kakvi su sada nije moguć. Samo oni najhrabriji i najbogatiji koji su si uspjeli priuštiti Ledo škrinje sada mogu normalno živjeti. Profesorica iz snova se također zaljubila u Milivoja i odmah su počeli na pravljenju djeteta. Još ne znaju kako će se zvati, ali volji bi da se zove Suri i da bude lijepa poput kćeri bivšeg glumca Toma Kruza i njegove žene scientologinje Kejti.

Proces parenja uspješno je završen, a Milivojova ljubav ga uči kako ljubiti i kako da druge nauči ljubiti. Ljubav je najvažnija na svijetu i da se svi malo bolje razumijemo i podržavamo voljeli bismo se i bilo bi nam lijepo. Pun ljubavi Milivoj je trčao kroz ulice grada. Na leđima Gavranova profesorica iz snova, u ruci mač i ništa ga nije moglo zaustaviti. Razrušene kuće sa desne, izgrađene kuće sa lijeve strane, mali trolovi koji vire iz šahtova, uplašeni prvoškolci koji misle da je normalno pokazivati učiteljicama svoju guzu da dokažu da su od jučer promijenili gaće stoje na putu neustrašivom Milivoju. Crnci su prestali ljutiti na njega što je suzama spalio kožu njihovih dragih, a kinezi su pobjegli iz stana glavom bez obzira. Još jedino je trebalo proći pokraj dvoglavog risa koji naplaćuje lift u zgradi, no kada se približio vidio je da je ris nabijen na kolac išaran kukastim križevima.

Milivoja je probudio pad daljinskog upravljača na pod i žarko – crvena svijetlost koja je sijala sa Mjeseca. Drhtava ruka Gavranove profesorice iz snova na njegovom penisu.

Piše: Marin Seleš