Osječanin Denis Smajo, satnik je zaposlen u Hrvatskoj vojsci i to ni manje ni više nego na radnom mjestu pilota kanadera. U posljednje vrijeme, nažalost, svjedoci smo sve požara sve većih razmjera, a hrabrost ovih pilota sve više graniči s ludošću. Baš zbog toga porazgovarali smo s Denisom i otkrili što ga to "tjera" u svakodnevnom poslu.

Koliko je teško biti pilot jedne ovakve letjelice?
- Posao protupožarnog pilota je zaista zahtjevan i poseban, ali ništa nije teško kada radiš posao koji voliš. Općenito biti pilot zahtijeva puno učenja, odricanja te ulaganja velikog truda i svoga vremena, a pogotovo kad se radi o protupožarnom zrakoplovstvu, gdje je odgovornost za ljude i imovinu velika.

Plaši li vas pomisao da se zrakoplov sruši u vatrenu buktinju ili ste već dovoljno samouvjereni i iskusni da nema mogućnosti da se to dogodi?
- Kod mene i mojih kolega nema zavaravanja, mogućnosti i rizici da se nešto loše dogodi uvijek postoje, kao i u svakom drugom poslu. Razlika je u tome što su u mom poslu rizici izuzetno veliki jer se posao radi na malim brzinama i malim visinama, u uvjetima velikog stresa, manevrira se s velikom težinom zrakoplova, leti se često u zadimljenom uskom i brdovitom prostoru gdje se nalaze prepreke kao što su dalekovodi, ali gdje se nalaze i drugi avioni i helikopteri, odnosno moji kolege koji gase požar zajedno sa mnom.

Međutim, veliko iskustvo i znanje koje posjeduju koristie upravo zato da se ti rizici smanje na najmanju moguću mjeru. To je dio njihovog posla. Svaki dan prolaze pripreme i analize gdje razrađuju sve moguće rizike i analiziraju i najmanje pogreške te se pripremaju za moguće izvanredne postupke, a sve upravo u svrhu povećanja sigurnosti letenja.

Sadržaj se nastavlja...

- Samouvjeren i iskusan u svom poslu jesam, ali to ne znači da se loše stvari ne mogu dogoditi. I ne, ne bojim se svoga posla, ne bih ga radio kad bi me bilo strah. Međutim, ne mogu reći da mala pozitivna doza straha ne postoji, ali to je dobro jer te tjera na stalni oprez i na to da se više pripremaš za moguće loše situacije.

Možete li se sjetiti koji vam je požar ili koja vam je protupožarna sezona bila najteža?
- Svaka protupožarna sezona i svaki požar su teški na svoj način. Naravno, najteže su one sezone kad je vrijeme sušno i kad ima puno požara. Izdvojio bih 2011. godinu i veliki požar na Braču, kada je izgorila gotovo četvrtina otoka. Pri zemlji je bilo jakog vjetra koji je širio vatru vrlo brzo, vatra je ugrožavala puno kuća. Međutim na visini većoj od 20ak metara nije bilo jakog vjetra, pa je dim ostajao u zraku iznad otoka i stvarao je uvjete kao da ste u magli. U tim uvjetima smanjene vidljivosti je bilo jako teško i opasno raditi jer su požar gasila 5 kanadera, 5 airtractora i dva helikoptera Mi8, pa su bili mogući bliski susreti u zraku. U kabini sam provodio tih dana puno vremena jer nam požar nije davao puno vremena za odmor. Požar je trajao nekoliko dana, ali na kraj u smo ga uspjeli ugasiti nadljudskim naporima i uz pomoć naših kolega vatrogasaca na zemlji.

Kako ste uopće odlučili biti pilot protupožarnog zrakoplova, a ne primjerice civilnog ili vojnog zrakoplova?
- Zapravo ja jesam završio školu i obuku za vojnog pilota. Sve je krenulo još od dječjih želja iz djetinjstva, tamo negdje u početku osnovne škole. Odmalena sam svima govorio da ću biti pilot. Ali nikad me nije zanimalo obično civilno letenje, već sam uvijek bio pobornik prave akcije, akrobacija, ja bih rekao pravog letenja. U srednjoj školi sam se prijavio u Ured za obranu i prošao sve zahtjevne psihologijske i zdravstvene testove. Zatim je uslijedilo školovanje u Zagrebu i Zadru gdje se uz letačku obuku paralelno trebalo završiti fakultet, što sam s uspjehom završio.

Zanimljivo, njegov prvi posao nije bio kao vozač kanadera već pravog borbenog miga i to u 21. Eskadrili borbenih aviona. Međutim, igrom slučaja, vrlo brzo se pokazala potreba za školovanjem pilota za nastavnika letenja, što je prihvatio te otišao na dodatno školovanje u Zadar.

- Kad sam završio Školu za nastavnika letenja 2007. godine, ostao sam raditi taj posao u Eskadrili aviona u 93. zrakoplovnoj bazi u Zemuniku te ostao živjeti u Zadru. Nisam iskreno razmišljao tada o nikakvom gašenju požara iz zraka. Smatrao samm se premladim i neiskusnim za takav posao. Kako je naša Protupožarna eskadrila u sastavu MORH-a, dogodilo se da se broj zrakoplova povećavao s vremenom pa se pokazala potreba za pilotima. Moj novi izazov zvala se preobuka na protupožarni avion Air-tractor AT-802. I danas nakon svega, mogu reći da sam prezadovoljan što radim ovaj posao, jer osjećam da radim koristan i dobar posao, posao koji ima svrhu.

Što protupožarni piloti rade tijekom zime kad srećom požari miruju?
- Treniraju. Mi smo kao sportaši, moramo održavati trenažu i pripremati se za utakmice, u ovom slučaju za protupožarnu sezonu. Međutim, ljudi ne znaju da mi dežuramo i van glavne protupožarne sezone te da tada imamo također požare. Naravno, ima ih manje i manjih su intenziteta, ali mi ih gasimo. To je naš posao. Naravno, tu su i naše druge važne zadaće kao što je obuka novih pilota te napredna obuka za naše protupožarne pilote. Tu spadaju obuke za probnog pilota i nastavnika letenja na pojedinom tipu aviona. Zatim su tu poslovi godišnjih radova na avionima gdje povećani opseg posla imaju naši probni piloti. Kako smo mi i pripadnici OSRH i časnici Hrvatske vojske, to onda podrazumijeva i puno drugih poslova i zadaća koje moramo obavljati kao postrojba.

Ukoliko vam se samo Denisovo ime učinilo poznatim, ali ga niste povezivali s ovim poslom, moramo reći kako ste potpuno u pravu. Naime, Denis Smajo javnosti je poznatiji i kao jedan od glavnih protagonista u borbi malog čovjeka protiv bankarskog sustava u slučaju "Švicarac". Upravo zahvaljujući njemu i njegovim kolegama iz udruge Franak prije nekoliko mjeseci omogućena je konverzija kredita iz švicarca u kune i na taj način brojnima je skinut veliki teret s vrata. Na pitanje koja borba mu je teža, ona protiv vatre ili protiv sustava zagonetno se osmjehnuo, ali ono što je očito jest kako ovaj lega, danas s zadarskom adresom, u svom genetskom kodu ima ugrađen gen za dobro. 

SiB.hr