BATINA - U samo nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata Baranjcima je oduzeto na tisuće hektara poljoprivrednog zemljišta, šuma, pašnjaka i objekata, pa ne čudi prilično veliki broj zahtjeva za povratom. Neki od njih su riješeni, drugi su u fazi čekanja, a neki su vraćeni.

Jedna od sretnica koja je nakon brojnih dopisa uspjela doći do djedovine je Osječanka Ana Čanak (68), rođena Virag, vlasnica dijela batinskih zidina ili katakombi.

Riječ je o starom podrumu u središtu Batine. Prokopan je u brdu na čijem je vrhu župna crkva posvećena svetom Valentinu, uz Augustinčićev spomenik Pobjedi, zaštitni znak jedinog baranjskog mjesta na Dunavu.

Sadržaj se nastavlja...

- Taj veliki vinski podrum nacionalizirali su 26. prosinca 1958. godine bez ikakvog obrazloženja, prisjeća se naša sugovornica. Bilo je u njemu, nastavlja, mnogo drvenih bačvi i četiri velike kace, u kojima se desetljećima proizvodilo vino.

Od roditelja je saznala da su ga očevi preci sami gradili, stoga je bila sretna nakon što je dobila rješenje o povratu imovine. Tome su prethodile brojne aktivnosti, pa i obraćanje Upravnom sudu. Uz pomoć odvjetnika došla je do svoje imovine.

- Iz Batine sam otišla 1964. godine. Iz Općinskog suda u Belom Manastiru, prešla sam na Županijski sud te u Osijeku i ostala. Bez obzira na relativno dugo razdoblje, uz taj podrum emocionalno sam vezana da ga ne bih nikom prodavala. Vinograda više nemamo, pa bih ga eventualno nekomu dala u najam, kaže.

Dodaje da u Batinu nije često svraćala, iako samo nekoliko kilometara dalje ima vikendicu. Susjedni podrum, u kojem je donedavno bio caffe bar, postao je vlasništvo RH, pa ga općina Draž više ne smije iznajmljivati.

"Kratkih rukava" stoga su ostali stanovnici Batine, jer u mjestu više ne radi ni jedan ugostiteljski objekt. Osim toga, neslužbene saznajemo da je u tijeku rješavanje imovinsko-pravnih odnosa između države i pravog vlasnika, odnosno nasljednika. Ostatak zidina navodno je u vlasništvu Belja, što je dijelu tamošnjeg stanovništva nepojmljivo.

U zidinama je bila ledara

Zidine, čiji se tuneli prostiru duboko u brdo, tijekom godina služile su raznim svrhama. U jednom dijelu je Belje uzgajalo gljive, nekada je tamo bila ledara te skladište raznih namirnica. Bivši vlasnici imali su svoje bunare, pa je jedan od njih dugo služio stanovništvu kao jedino mjesto za opskrbu pitkom vodom.

TEKST: Ivica Getto (Glas Slavonije) / FOTO: Glas Slavonije