Prvi tjedan na faksu upozala sam se s morem različitih ljudi, ali svi su dijelili jedno isto mišljenje. Odnos starijih gospođa prema mladima u tramvaju. Budući da u mom gradu nepostoji javni prijevoz, da ja tad nisam još imala ni butru, niti sam znala kakva je stvarna situacija, stala sam na stranu starijih gospođa.

Opravdavajući ih da su one znatno starije od nas, da je nama lakše stajati nego njima, da je jednostavno korektno pustiti njih da sjednu. I imala sam takvo mišljenje sve do nedavno. Nakon užasno napornog dana na faksu i odlaska u Stuc po večeru za van, sa dvije ogromne vrećice, s punom torbom stvari za faks i još dvije knjige u rukama jer mi ne stanu u torbu. Na moju sreću tramvaj je stigao poluprazan pa sam mogla sjesti (nakon sigurno već mjesec dana stajanja).

Već na idućoj stanici tramvaj je bio krcat, a ja zbog „tereta“ koji sam nosila, nisam se nikome ustala. Tramvaj samo što nije krenuo, a vani gospođa od sigurno 60 godina trči i maše vozaču da stane. Uletila je u tramvaj i stala pored mene. Tek što je stala počela je s prigovaranjem: „Pogledaj ti ovo! Ova mala sjedi, dok ja, s ovoliko godina moram stajati. Ovo je nečuveno!“ I tako je to trajalo i trajalo.

Oprostite gospođo! Nakon cijelog dana trčanja od kuće do faksa, pa kopirati knjige, pa prepisivati materijale, pa trčati opet na faks i kako je već sve išlo, ja nemam snage stajati i bez vrećica koje su teže od mene, a pogotovo ne s njima. Gospođa koja je trčala da uhvati tramvaj, a sad ne može stajati pet minuta do svoje stanice. Žena se vozila jednu stanicu, a nije mogla stajati. Gospođa koja nosi bundu i štikle?!

Da sam imala i 15 vrećica, a da ona vidno nije bila u stanju stajati, ustala bih se bez imalo oklijevanja, ali nakon ovoga, svaki put ću malo bolje razmisliti kome se ustati, a kome ne.

Sadržaj se nastavlja...

Petra Hrehorović/SiB.hr