Kad dolaziš iz grada koji je više kao selo nemaš priliku susresti se sa stvarima koje grad čine gradom. Nekako mi se čini da je moj grad grad jedno zato što ima općinu i dovoljan broj stanovnika. Jedino događanje traje tri dana u godini i time se bave jedino političari, gradske tvrtke i tu i tamo neki student koji želi zaraditi siću za izlazak. Niti turizma niti kulture.

I onda dođem studirati u Osijek. Stvarno sam se osjećala kao Alice. Sve je bilo drugačije, veće, zanimljivije! Nekako gdje god da sam se okrenula nešto se događalo – od HNK pa sve do random kafića koji su organizirali svoje događaje. Stekla sam dojam da ljudi žele učiniti da nitko u gradu nema potrebu reći „Dosadno mi je! Nemam šta raditi…“ (što je kod mene doma redovito bio slučaj). I baš zato mi nisu jasni Osječani koji kažu da je Osijek mrtav grad, selo ili još veća laž – da se ništa ne događa. Da dođu u neku manju sredinu, kao što je Đakovo, vjerujem da bi postali svjesni svega što u Osijeku imaju i više bi to cijenili.

Iako mi orijentacija u prostoru nije najjača strana, zbog tog osječkog tempa brzo sam se snašla. Da nisam imala želju ići na sve te silne događaje, vjerojatno bih išla samo do faksa (stanice za tramvaj su mi doslovno ispred zgrade i ispred faksa) i još uvijek ne bih znala gdje se što nalazi. Koliko mi se Osijek činio kompliciran dok nisam počela živjeti ovdje, toliko je sad jednostavan. Sve do čega sam barem jednom išla sad znam gdje je.

Već godinama skupljam loša iskustva u velikim gradovima, a pod „veliki grad“ smatraju se svi oni veličine Osijeka i veći! Kad sam odlučila živjeti ovdje za vrijeme faksa, planirala sam doći mjesec dana ranije da naučim gdje je što jer ne poznajem nikoga tko može nadmašiti moj rekord gubljenja u velikim gradovima. Na kraju taj je plan ostao ne ostvaren, a ja sam se sve više užasavala selidbe.

U početku nisam imala veliku želju istraživati grad da se ne bih OPET ne daj Bože izgubila, ali primorana aktivnostima za faks moja je avantura počela. Od učenja na kojoj stanici moram izaći da sam što bliže cilju, do pješačenja svakakvim uličicama u potrazi za željenom lokacijom. Sva sreća moji su Osječani s faksa za poželjet pa su mi puno pomogli. U ovom kratkom vremenu Osijek je u meni probudio pomalo i avanturistički duh, ali strah i dalje postoji. Možda, ako se budem dovoljno potrudila i taj strah s vremenom nestane.

Petra Hrehorović/SiB.hr

 

 

Sadržaj se nastavlja...