Vedran Zrnić novi član Nexea

Vedran Zrnić novi član Nexea

Zrna2

Rukometni klub Nexe predstavio je danas pojačanje za novu sezonu. Bivši je to član Paklenih - Vedran Zrnić. U razgovoru za klupsku stranicu otkrio je očekivanja od nove sezone.

Imam zadatak predstaviti Vedrana Zrnića, novo desno krilo rukometnog kluba Nexe. Odlično i zanimljivo. Samo, kako krenuti? Vedrana znaju svi, svi su barem jednom u životu čuli njegovo ime. Zlatni olimpijac iz Atene, svjetsko zlato iz Portugala, zlato s Mediteranskih igara u Tunisu, srebro sa Svjetskih prvenstava u Tunisu i Hrvatskoj, srebro s Europskog iz Austrije, tri europska naslova s Gummersbachom…Ako krenem tako nabrajati podatke i uspjehe vjerojatno ću ih pola preskočiti jer ih ima jako puno. Zato je najbolje upotrijebiti drugu taktiku. Tko zna Zrnu bolje nego sam Zrna. Vedrane, kako bi ti sam sebe predstavio?

„Lukavo. Sad ja trebam pričati sam o sebi pa će ispasti kao hvaljenje. Šalim se. Postavio si mi teško pitanje koje me do sada nitko nije pitao. Ni supruzi nisam odgovarao na to pitanje. Pa ovako – otac sam troje djece, suprug u sretnom braku. Igram profesionalno rukomet skoro dvadeset godina, od toga skoro 15 u inozemstvu. Teško mi je kad nisam s obitelji. Zdrav sam i želim igrati rukomet koliko god mogu. Kada dođeš u te neke iskusnije godine, da ne kažem starije, onda se tijelo u potpunosti privikne na sve napore. Meni je sada stvarno lako igrati. Imam sve u nogama i glavi poštimano. Igranje rukometa mi je istinsko uživanje. Vjerujem kako će to još dugo trajati. Zato sam se i odlučio na dolazak u Nexe. Surađivat ću s mladim ljudima i mladom ekipom koji mogu od mene nešto i naučiti. Nakon toliko godina koje sam proveo u rukometu sada imam mogućnost to iskustvo prenijeti nekome drugome. Eto, to mi je cilj.

A predstaviti se igrački?

Ima puno podataka, stvarno. Počeo sam u Zagrebu, dijete sam Zagrebove škole. U rodnom sam gradu igrao i za prvu i za drugu ekipu. Iz tadašnjeg Zagreb Badela otišao sam u Sloveniju gdje sam proveo pet godina. Prve tri u Prulama i još dvije u Gorenju iz Velenja. Nakon toga odlazim u Njemačku, u Gummersbach gdje sam igrao sedam i pol godina. Uslijedila je godina u poljskoj Wisli pa godina u turskom Bešikatšu. S Nexeom sam sada potpisao na dvije godine.

Impresivna karijera i ogromno iskustvo…

Da, moglo bi se tako reći. Mislim kako sam s rukometom dobio jako puno, imao sam lijepu karijeru. Puno se igrača s time ne može pohvaliti, mučili su se i s ozljedama i sa športom kao takvim. U klubovima sam se duže zadržavao i u svakom sam mogao još ostati. Mislim kako je to potvrda i ljudskih i igračkih kvaliteta. Malo prepotentno, ali tako je.

Kada pričamo o klubovima u kojima si igrao, slažeš li se kako su zlatne godine bile u Gummersbachu čiji si bio i kapetan i s kojim si osvojio dva Kupa kupova i jedan EHF kup?

Mogu reći kako je to, nakon Zagreba gdje sam odrastao i naučio igrati rukomet, moj drugi dom. Tamo sam ostvario puno uspjeha, ali se naučio i drugačijem načinu života i ponašanja u športu, prihvaćanja poraza u športu. To mi je bilo jako važno, bit će i mojim budućim suigračima jer ću im pokušati prenijeti taj način razmišljanja i poimanja športa. Nije sve u novcima i samoisticanju. Tko god ode u Njemačku tamo nauči što je život, što je šport i što je borba za kruh. Bilo mi je tamo prekrasno, tamo su mi se djeca rodila, još uvijek imam kuću tamo. U Njemačkoj sam proveo prekrasan dio života.

Od tih tisuća i tisuća utakmica koje si do sada odigrao koju bi izdvojio kao najdražu?
Može li se to uopće napraviti?

Uh, ne znam. Mogu eventualno izdvojiti neke godine su mi posebno drage. Posebno prve dvije godine s Alfredom Gislasonom, sadašnjim trenerom Kiela. Tada smo ja i Momir Ilić zajedno došli u Gummersbach iz Velenja i stvarno smo dobro igrali. Igrali smo tada Ligu prvaka. I u Sloveniji mi je bilo prekrasno. Isto mogu reći i za Tursku, za Istanbul. Odlazim s lijepim dojmovima. Ljudi su pošteni i ležerni. U Njemačkoj je sve tvrdo, sve se gleda na sekundu, praktično bez emocija. A u Poljskoj ili Turskoj to je sasvim drugi svijet. Ljudi te gledaju kao čovjeka, a ne kao stroj koji je podređen svom poslu. U rukometu sam došao do nivou u kojem je on postao moj posao. I ujutro, ako mi je teško ili mi se nešto ne da, ponese me ta želja za pobjedom, želja za novim uspjehom.

Pobjeđuje onaj koji se bori i koji zna svoj posao. Meni je užitak trenirati jer znam kako još uvijek mogu igrati. Baviti se športom je nešto najljepše na svijetu. Hoću biti zdrav, hoću uživati u športu. Ostvario sam dosta toga u karijeri, financijski sam neovisan i sada stvarno uživam. Opušteniji sam. Znam gdje sam, znam kako mogu, znam što sam bio i što ću još uvijek biti. To mi je bitno. I kada si to posložiš u glavi onda ti je puno lakše.

Pričali smo o klupskoj karijeri, ali ti se imaš čime pohvaliti i na reprezentativnom planu…

Da, dobro. Taj je dio priče svima poznatiji. Imam oko 190 nastupa za hrvatsku reprezentaciju s kojom sam osvojio sve živo. Od početka sam u reprezentaciji sa svojom generacijom. Sretan sam što sam bio dio toga, bez obzira što sam uvijek bio sjena Mirze Džombe. Ipak, Džomba je uvijek bio superioran. Mislim kako smo nas dvojica obilježili to jedno razdoblje našeg rukometa. I on je rekao kako bez mene ni on ne bi bio toliko dobar. Izuzetno sam sretan što je to tako bilo.

U reprezentaciji si već nosio logo Nexea na dresu. Sada ćeš imati veliki na prsima…

Tako je. Super! Dolazim u Nexe igrat rukomet, biti u prvih sedam i biti važan kotačić kluba. A posebno me veseli činjenica kako ću pomoći tim mladim dečkima. Oni će mi sigurno dati dodatni motiv kako bi radio još više i kako bi pokazao zašto sam to što jesam. Veseli me što ću igrati u klubu koji ima ambicije i koji raste, napreduje. Mislim kako je ovo obostrano dobar potez. Hrvatski bi klubovi trebali dovoditi iskusnije igrače koji bi bili oslonac u svemu.

Da, velik je ovo korak za tebe, ali je još veći za rukometni klub Nexe…

Hvala, to mi je drago.

  




Pratite SiB.hr bilo kad i bilo gdje! Posjetite naš mobilni portal m.sib.hr