Mihina Lambada iz Brazila: Bosonogi mladići i skoro ''oženjeni'' Miha

Mihina Lambada iz Brazila: Bosonogi mladići i skoro ''oženjeni'' Miha

miha recife 01

Gledam ove klince na ulicama Praije do Forte i odmah mi kroz misli prolaze Ronaldinho, Ronaldo (onaj brazilski), Neymar i svi njihovi planetarno popularni prethodnici koji su kroz dugu povijest najuzbudljivije igre obilježili ne samo južnoamerički, nego i svjetski nogomet.

Ovdje svi guraju i šutaju loptu, a pritom je najmanje važno koje je doba dana ili noći. Ispred hotela u kojem sam smješten igra se „od jutra do sutra“, stalno dopiru povici dječaka i onih, puno starijih koji „haklaju“ s njima. I uvijek je na terenu barem jedna djevojka, to je očito posve normalno i nema nikakvih zadirkivanja.

Igrališta im nisu na razini „Srednjike“, niti se baš ulaže u njihovu infrastrukturu, međutim, u Brazilu to nije presudno za igranje nogometa. I uživanje u njemu. Spominjem klince jer najčešće igraju bosi i čudim se kako ih ne bole stopala na tom, prilično neravnom asfaltu. U tome je, u stvari, i poanta ove moje priče. Dečkima ništa ne smeta, navikli su od ranog djetinjstva na uvjete koji se ne mogu uspoređivati s onima u većem dijelu Europe, pa tako i u Hrvatskoj. I ne mislim pritom samo na loptanje i bavljenje sportom. Ova djeca su čim izađu iz pelena na prašini, trče po malim uličicama, zajedno s psima, mačkama, pijetlovima i kokoškama... I nitko za njima ne viče, upozorava da bi se mogli uprljati, udariti, razboliti ili ne znam već što. Nisu pod staklenim zvonom, daleko od toga, a tako su slatko razigrani da me uvijek iznova zaintrigiraju...

miha recife 04

To je ona ležerna strana Brazila i Brazilaca, nema pretjerane brige za sve i svašta, nitko neće u sekundi istrčati iz inače skromnih domova ako začuje dječji plač jer je normalno da „crianças” (djeca) u igri nekada i zaplaču. Nije mi namjera uspoređivati, ali vam je jasno na što aludiram. Sviđa mi se i to što ovdje čitave obitelji možete vidjeti na klupama ispred svojih kuć(ic)a ili u dvorištima, a razgovori i druženja potraju do kasno u noć. I nikome od susjeda ne smeta ni galama, ni loptanje oko ponoći, ni glasnija glazba kada su mladi u pitanju. A i turisti u svemu uživaju, držeći se onoga da je dobra zabava preduvjet – kvalitetnog odmora. Zato se i osobno osjećam zadovoljno što imam priliku upozna(va)ti i ovu zemlju, drukčiju kulturu i tradiciju. Bilo je puno onih koji su mi prije puta govorili da je već i sam odlazak u Brazil smjela i opasna avantura, a ja danas svima mogu reći da ovo treba doživjeti kako bi se na pravi način vrednovalo. Sve ostalo su predrasude i priče, uglavnom i pusta naklapanja. Zato u sebi stalno ponavljam - daj Bože da prođemo u drugi krug, pa da odgodimo povratak kući barem za još tjedan dana...

miha recife 02

Taksist bi me na brzinu „oženio“...

Nakon dužeg vremena, uspio sam se i naspavati. I to čak osam sati u komadu. A to mi se još nije dogodilo ovdje. Naime, sve do povratka iz Manausa u Praiju do Forte, baš i nisam nešto odmarao jer u Riju, Sao Paulu, Salvadoru i Manausu, boravak u hotelskoj sobi i krevetu ipak bi predstavljao – gubljenje vremena. Uz toliko sadržaja i zanimljivosti po gradskim ulicama, susrete s našim navijačima, ali i onima iz drugih krajeva svijeta, zaista ne bi imalo smisla mirovati i izležavati se.

Volim užurbani tempo, nekako sam na njega i navikao svih ovih godina, pa mi ležerna situacija najmanje odgovara... Moram priznati da mi svih ovih dana stižu i poruke kako bi bilo dobro da pošaljem i još poneku autentičnu fotku za SiB-ovce, uz tekstove koje pišem, pa se ovom prigodom ispričavam što ne mogu u tom smislu udovoljiti znatiželjnima, kao ni sebi uostalom, onako kako bih to svakako želio. Naime, nešto mi se ozbiljno „omaklo“ na fotoaparatu kojega sam dobio od redakcije i moram žalosno konstatirati da je otkazao poslušnost. Probao sam sve i svašta kako bih ga ponovno osposobio, zatražio pomoć i kolega fotoreportera koji su ovdje, ali bezobzirni Cannon i dalje ne surađuje... Ostaje, naravno, mobitel i Viber, pa „škljocam“ i snimam koliko mogu da i meni ponešto ostane za uspomenu.

Eh, da... jutros sam se prvi puta naljutio otkako sam stigao na južnoameričko tlo. Ne zbog kiše koja je uporno padala, nego zbog toga što me je jedan od lokalnih taksista pokušao ozbiljno „oženiti“, kako bismo mi to već rekli. Išao bih, inače, pješke ta dva kilometra do igrališta na kojem treniraju naši reprezentativci, ali sam eto odlučio ne pokisnuti i pozvao taxi.

miha recife 03

Uđem u auto, neki bijeli Renault, tip naravno ne govori nijedan jezik osim portugalskog, ali mi je „snimio“ akreditaciju oko vrata i shvatio gdje trebam ići. I krenemo mi lagano, ne uključuje on nikakav taksimetar, a kad sam malo bolje pogledao, „skontam“ da ga zapravo i nema... Doveze on mene, nakon tih pet minuta, do odredišta i bez grča na licu izvali cifru – 40 reala!? To je više od sto kuna, pa sam se samo nasmijao njegovoj želji da mi lagano izvuče lovu iz džepa. Pokušao sam mu objasniti da sam dan prije išao autobusom iz osamdesetak kilometara udaljenog Salvadora do Praije za cijelih 6,60 reala i da mi ne pada napamet njemu dati pet puta veći iznos za „dois quilômetros”. Na kraju sam mu ostavio 15 tih njihovih reala, a i to mu je bilo previše.

Planiram tijekom dana malo otići do obale i okupati se, samo čekam da sunce ponovno obasja naše malo turističko mjesto. Moram vidjeti i te famozne kornjače koje ovdje imaju poseban tretman, pa su i zaštititni znak Praije do Forte. Što i ne čudi, zapravo. Ovdje se Brazilcima najmanje od svega - žuri... 

Klikni za više Mihinih tekstova iz Brazila!

Iz Brazila za SiB - Mario Mihić Miha  

  




Pratite SiB.hr bilo kad i bilo gdje! Posjetite naš mobilni portal m.sib.hr