Osječkom Industrijskom četvrti dominira jedno zdanje – vila obitelji Hermann, koja je među građanima poznatija kao dvorac Mačkamama. Iza ovog neobičnog naziva kriju se nadimak, ali i lik i djelo Pauline Hermann, velike gradske dobrotvorke koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, te je osim gradskoj sirotinji bila uvelike naklonjena i životinjama, poglavito mačkama.

Paulina Hermann rođena je u Novoj Gradišci 1. lipnja 1859. godine, kao Paulina plemenita Lobe. Paulinini roditelji – otac Dragutin i majka Paulina (rođena Blau) – bili su novogradiški veleposjednici, vlasnici gradske Pivovare, hotela i nositelji plemićkog naslova. Djevojčica koja će kasnije postati poznata kao Mačkamama, imala je i tri mlađa brata – Rikarda, Maksa i Miroslava, s kojima je u Novoj Gradišci uoči početka Drugog svjetskog rata izumrla obiteljska loza Lobe.

Pretpostavlja se da se Paulina Lobe za Dragutina Hermanna udala početkom 80-ih godina 19. stoljeća, te je s njim i pristigla u Osijek. Dragutin Hermann bio je pripadnik bogate essekerske obitelji. U gradu na Dravi Paulina će ostajti živjeti preostali dio svojeg života.
Već je dolaskom u obitelj ovih osječkih mecena Paulina pokazala svoj filantropski karakter, ulažući značajna sredstva za pomoć starijima i nemoćnima, te pomažući župnoj crkvi svetih Petra i Pavla, danas osječkoj konkatedrali.

Sadržaj se nastavlja...

Poznato je da je Dragutin kao jedan od nasljednika loze Hermann bio u srodstvu s brojnim gradskim obiteljima, te da je uživao simpatije zbog svojih karakternih osobina – čestitosti i poštenja. Obiteljsko bogatstvo samo je potpomagalo rastu ugleda bračnog para Hermann. Između ostalog, Dragutin je bio suvlasnik tvrtke „Türner i sin", najstarije špecerajsko-kolonijalne trgovine u gradu. Hermann je bio i član Crkvenog odbora, zadužen za izgradnju župne crkve Svetih Petra i Pavla, što obitelj Hermann neizravno povezuje i s biskupom Josipom Jurjom Strossmayerom. Također je bio i član Nadzornog vijeća osječke podružnice Austrijsko-mađarske banke. Ime Pauline Hermann rođene Lobe po prvi se put spominje 1885. godine, kada je upisana kao suvlasnik obiteljskih nekretnina Hermannovih. Pretpostavlja se da su Paulina i Dragutin početkom 20. stoljeća neko vrijeme živjeli i odvojeno, što svjedoči o Mačkamaminom nesvakidašnjem karakteru, uvelike neuklopljenom u tadašnje uobičajene norme.

Obitelj Hermann posjedovala je kuću u Industrijskoj četvrti, danas poznatu kao Villa Hermann ili dvorac Mačkamama. Vrata Paulininog doma uvijek su bila otvorena siromašnim Osječanima.

No, Paulina nije bila orijentirana samo na pomaganje. Bila je i izuzetno poduzetna. 1927. godine, uoči smrti svojeg supruga, kupuje i kuću u Županijskoj ulici.

Početkom 30-ih godina prošlog stoljeća, nekoliko godina poslije Dragutinove smrti, Paulina se ponovno udala, za austrijskog baruna Wesselyja. O njenom životu zna se iznimno malo, a većina poznatih činjenica dolazi iz priča Osječana koje se prenose s generacije na generaciju. Najpoznatija legenda svakako je vezana uz njenu ljubav prema mačkama i drugim životinjama – psima, golubovima... Jedinstvena u svakom pogledu – tako je iz današnje, a pogotovo ondašnje perspektive, najlakše opisati Paulinu Hermann. Iznimno društvena osoba, kakva je bila, oko sebe je uvijek okupljala gradske uglednike.Voljela je i putovanja, što je bilo teško zamislivo za ženu onog doba. Malograđanska ogovaranja nisu zaobišla ni činjenicu da se u dva navrata udavala.

Stariji Osječani i danas vlasnicu vile pamte kao ekscentričnu bogatašicu rastrošna života, poznatu po brojnim zabavama u vili. Pamte je kao neobičnu ženu koja je fijakerom dolazila u Industrijsku četvrt kako bi pohodila svoje kućne ljubimce. Prema pričama iz tih prošlih vremena, osim mnoštva običnih mačaka, Mačkamama je navodno držala i divlje mačke, pa čak i jednoga lava. Priču o lavu kao ljubimcu osječki povijesničari ipak odbacuju kao besmislicu.

Upravo briga prema životinjama koja je Paulini priskrbila nadimak Mačkamama, te sklonost pomaganju ljudima slabijeg imovinskog stanja, pred kraj života doveli su je do financijskog kraha. Zbog toga se, navodno, uoči smrti 9. veljače 1938. godine, u 82. godini života i otuđila od ljudi. Paulina Hermann pokopana je na osječkom groblju Svete Ane. Grobnica danas ne postoji, a nadgrobni je spomenik navodno uklonjen kako bi se grobno mjesto prodalo novim vlasnicima.

Iza neobične ljubiteljice mačaka ipak nisu ostale samo urbane legende, tragovi negdašnjih gradskih ogovaranja. I danas na uglu Drinske i Vinkovačke ulice u Osijeku stoji dvorac koji nosi njeno ime. Danas je pretvoren u kafić, okupljalište u kojem se i danas rado prisjećaju ove nesvakidašnje humanitarke. Paulinin dom i nakon njezine smrti poslužio je u svrhu kojoj ga je i ona sama namijenila – pomaganju bližnjima. Bježeći pred suludim nasiljem, 1956. godine u njoj su utočište pronašle izbjeglice koje su izvukle deblji kraj u Mađarskoj revoluciji. Tu kuću još od 1945. godine nisu nastanjivale njezine kćeri. Komunističke vlasti zgradu su konfiscirale, a potomci obitelji Hermann preselili su u Zagreb.
Dio salonskog namještaja koji se nalazio u vili 1961. godine otkupio je Muzej Slavonije - garniture za sjedenje, te stolić i sjedala za dvoje. Nakon restauracije 1988. godine namještaj je posuđeni za svečane prostorije u tadašnjoj Općinskoj skupštini Osijek. Danas se nalaze u zgradi Osječko-baranjske županije na središnjem Trgu Ante Starčevića, u svečanom salonu.

Nedaleko Paulininog negdašnjeg doma sada stoji i drveni kip koji predstavlja njen lik, okružen mačkama, kao specifično obilježje tog dijela grada.

Tekst i foto: Essekeri.hr