Osječki mostovi i zidine

Osječki mostovi i zidine

Turski-Osijek-1687-pogled-na-grad-s-lijeve-obale-DraveU ovome tekstu promatrat ćemo povijest Osijeka i njemu prethodnih ovdašnjih naselja upravo kroz perspektivu dvaju arhitektonskih must-havea, mostova i fortifikacijskih sustava, koji su svojim kontinuitetom prisutnosti itekako kompetentni kratko ju prepričati. Naime, upravo je Osijek, smješten na sjeveroistočnom obodu dravsko-savske mezopotamije, na obali Drave, odličan primjer regionalnog centra naseljavanog od niza civilizacijskih krugova u dugačkom vremenskom kontinuumu, čija povijest bilježi (možda i upadljivo) postojanje spomenutih objekata, a suvremenost ih pak rabi kao zaštitni znak svog vizualnog identiteta.

 

NA OBODU CARSTVA – ANTIČKA MURSA

Priča o naseljima na osječkom području i njihovim arhitektonskim obilježjima dala bi se započeti i davno prije samog osvita povijesti, s obzirom na bogatu prisutnost prapovijesnih kultura, no ovdje će se pregled ipak ograničiti na ono što konvencionalno određujemo kao povijest. Ta povijest u Osijek je došla rimskim osvajanjima, bar je tako uobičajeno uzeti, a prije latinskih kolonista osječko je područje bilo naseljeno protopovijesnim stanovnicima keltsko-panonske provinencije. Što se njihova naselja tiče, upravo je ono bilo temelj budućem rimskom, no nastankom tog potonjeg, kao i kasnijih naselja, tragovi tog keltskog gotovo su se posve zameli. Gledajući konkretnu temu ovog rada, to nam keltsko naselje nije ostavilo ništa – ni mostova, ni fortifikacija. Ipak, dok o postojanju eventualnog mosta ne možemo konkretnije ni nagađati, s obzirom na veličinu naselja i uobičajenu praksu gotovo je sigurno da je određeno utvrđenje postojalo. Naime, spomenuto naselje bilo je omeđeno Dravom sa sjevera i današnjom Vukovarskom ulicom s juga, dok se u pravcu zapad-istok protezalo od današnje Carinarnice pa prema Zelenom polju (Filipović, Šimić, 1997: 24), što je u kontekstu svoga vremena predstavljalo prilično veliku površinu. Uobičajena praksa Skordiska na ovom prostoru, kako su pokazala istraživanja na drugim mjestima, bila je takva naselja na obali rijeka opasavati debelim zemljanim bedemima zapečenim s gornje strane (bez ikakve uporabe kamenih konstrukcija), koji bi se uzdizali nad strmo izrađenom padinom sa širokim opkopom, a dodatna pojačanja bile su palisade i još poneki drveni elementi. (Filipović, Šimić, 1997: 19) Otprilike takvo utvrđenje možemo zamisliti i na gore određenom prostoru, a možda je upravo takvo, ili slično, dočekalo i Rimljane.

Rimski se vojni logor na prostorima Osijeka (Mursa) pojavio vjerojatno tijekom Batonova ustanka (6. – 9. pos. Kr.) u blizini postojeće keltsko-panonske naseobine, a osobito je prosperirao i narastao za Domicijanovih i Trajanovih pohoda. Nakon Trajanova osvajanja Dacije limes Carstva pomaknuo se dalje pa u to vrijeme (početak 2. st. pos. Kr.) vjerojatno dolazi do primjetnije demilitarizacije Murse (Pinterović 1978: 46) i njezine preobrazbe u civilno naselje. Konačnu romanizaciju ovih područja dovršio je Trajanov nasljednik Hadrijan, dajući u sklopu toga Mursi status kolonije pod nazivom Colonia Aelia Mursa, vjerojatno oko 133. pos. Kr. Doživljavajući tako svoj uspon, Mursa je poprimila i svoj konačni oblik koji je moguće daleko bolje rekonstruirati nego što je slučaj s prethodno spominjanim keltskim naseljem. Neslaganja stručnjaka oko pojedinih detalja rekonstrukcije ipak postoje pa tako, na tragu našeg zanimanja, nije posve jasno kojeg su oblika i veličine bili tadašnji bedemi. Prema Katančićevoj rekonstrukciji Mursa je bila opasana dvostrukim bedemima s tri strane koje su činile tri stranice kvadrata, dužine 630 metara svaka, dok je četvrta stranica bila ona uz Dravu i stajala neutvrđena. Prema toj bi procjeni grad imao površinu od otprilike 400 000 m2. Franjetić pak daje nešto drugačiju viziju smatrajući kako je oblik ipak bio pravokutan, dužina stranica 680 (S-J) i 760 (I-Z) metara, što bi pak površinu grada dovelo na oko 516 000 m2. Koja god rekonstrukcija bila točnija, utvrda Mursa bez sumnje je bila važan fortifikacijski objekt u kontekstu dunavskog limesa, tako da je zasigurno predstavljala značajniji objekt. Rimska Mursa imala je na svom području i najmanje jedan most preko Drave, a taj je bio dio ceste u smjeru današnjeg Bilja. Katančić ga locira kod današnjeg Ribarskog trga (nedaleko bolnice), smatrajući kako se radilo o kamenoj konstrukciji sa šest potpornih stupova. Vidljivi ostaci toga mosta spominju se još sedamdesetih godina XVIII. stoljeća, a 1935. stvarali su i probleme pri plovidbi Dravom zbog niskog vodostaja. Te su godine uništeni ostaci dvaju stupova, dok je 1985. uništen i ostatak čišćenjem korita miniranjem, nakon čega su poneki spašeni kameni fragmenti preseljeni u muzej. (Filipović, Šimić, 1997: 55) Na zalazu rimske povijesti preko Panonije, možda baš i Mursina mosta, protutnjali su Huni, a kao žrtva tog velikog gibanja pala je i sama Mursa, ostajući pusta i nenaseljena. Primamljive ruševine, još uvijek odraz nekad značajne karike limesa, opljačkali su potom na prijelazu epohe i Gepidi, Langobardi te Avari, ostavljajući sve gradske objekte da u ruševnom stanju dočekaju srednji vijek. Ostaci Murse ipak će, za razliku od ostataka prethodnih naseobina na istom području, pratiti osječku povijest još dugo supostojeći fragmentarno s kasnijim reinkarnacijama Grada, a dijelovi će biti i doslovce ugrađeni u neke nove objekte. Tako će srednjovjekovni Osijek materijal za svoju izgradnju naći upravo na ruševinama Murse, razgrađujući vjerojatno i posljednje ostatke njezinih fortifikacija, a građa iz istih izvora ugradit će se i u buduću Biljsku cestu te okolne nasipe.

Shematski-plan-turskoga-Osijeka-iz-1610

SJAJ KOROGA– SREDNJOVJEKOVNA TVRĐAVA

Početkom srednjeg vijeka, nakon smiraja prvih seoba, novo slavensko naselje na osječkom području dislociralo se u odnosu na prethodna prema zapadu, u smjeru današnje Tvrđe. Smješteno pored ruševina nekadašnje Murse, vjerojatno u prvo vrijeme (otprilike u vrijeme bugarsko-hrvatsko-mađarskih sukoba) nije imalo pravih bedema, no svojevrsni su obrambeni sustav činili, uz dobar položaj, iskopani jarci i zemljani nasipi, već u skladu s aktualnom tehnikom. Pozicioniranjem križarskog prelaska Drave spomenutog u kronici Alberta Aquensisa na osječko područje, kako taj put rekonstruira  Franjo Rački, dolazimo do zaključka da nešto kasnije, na izmaku ranije faze srednjeg vijeka (XI. st.), postojeće naselje nije imalo ni izgrađen most, budući da kronika navodi kako su križari Dravu preplovili, dok o napretku utvrde nema podataka. Takvo će stanje, što se mosta tiče, potrajati kroz cijeli srednji vijek, no postojanje tog objekta zamijenit će stalni promet skelom, o čemu svjedoči već i prva isprava u kojoj se Osijek pod tim imenom i spominje (tj. mađarizirano Ezek), ona kralja Emerika iz 1196. Redovito prometovanje skele donekle je nadomjestilo postojanje mosta preko Drave pa se Osijek, kako je vrijeme odmicalo, iz manjeg slavenskog naselja razvio u poznato i vrlo prometno trgovačko čvorište Panonije. Od XII. do XIV. stoljeća izvori o Osijeku ponovno šute, a u XIV. stoljeću nalazimo ga u posjedu plemićke obitelji Korog pod kojima osječka tvrđava, zasigurno u međuvremenu daleko napredovala od one početne ranosrednjovjekovne, biva dodatno utvrđena i pretvorena u čvrstu uporišnu točku te obitelji za burnih dinastičkih sukoba koji su obilježili spomenute godine hrvatske povijesti. Dobro opremljena hranom, osječka je utvrda u to vrijeme bila nesavladiva prepreka protivnicima Koroga, a istovremeno je pružala mogućnost nadziranja širokog okolnog prostora. Stalna veza preko Drave prema Baranji, održavana već spomenutom skelom, dodatno je pojačavala snagu osječke tvrđave, budući da je potpunu opsadu činilo nemogućom i otvarala joj velike prometno-trgovinske prednosti. (Mažuran, 1994: 58) Nešto detaljniju spoznaju o izgledu utvrde Korogi dobivamo iz druge polovice XIV. stoljeća, kada ju nakon očeve smrti 1351. preuzima Fiip  Korog Mlađi, upamćen po tome što je svu svoju djelatnost usmjerio, umjesto u visoku politiku (poput svoje braće), u razvoj svog središnjeg naselja. Tako je na povišenoj terasi uz Dravu Filip izgradio obiteljski dvor s citadelom (četverokutnom, od tvrde opeke i daščanih krovova), a samu varoš (oppidum) opasao je novim zidom, opkopom i jarkom napunjenim vodom. Na osječkim zidinama dao je podići dvoja velika vrata; zapadna za pravac iz Valpova i istočna za promet prema Vukovu. Istočno od samog kaštela podignuta su i manja vrata kojima se silazilo prema Dravi i drugom najvažnijem infrastrukturnom objektu grada; pokretnom mostu, dravskoj skeli. Odijeljeno graničnim elementom zida, kako je to već u uvodu spominjano, s južne (poslije i istočne te zapadne) strane utvrde smjestilo se osječko podgrađe (neutvrđeno), skupa s obradivim zemljištem koje je hranilo grad. Sama utvrđena varoš pokrivala je otprilike područje današnje osječke uže Tvrđe, dok je središnja utvrda bila nedaleko lokacije današnjeg franjevačkog samostana. Uređena i opasana osječka utvrda, koja je još k tome nadzirala i promet skelom (iako je veći dio brodarine ubirala opatija Cikador), tako se po svojoj razvijenosti, koračajući prema kraju srednjeg vijeka, nije razlikovala od većine srednjoeuropskih gradova, bivajući pravo regionalno središte. Unatoč tim sjajnim trenucima, povijesne su bujice u jednom trenutku donijele zalaz moći i sjaja osječke tvrđave Koroga, a isti se poklopio s izlaskom nove svjetske sile na obzor događanja. Vijesti o nadiranju osmanske vojske zabrinule su Osječane još 1456., kada se Mehmed II. Fatih pokrenuo prema Smederevu i Beogradu, a negdje oko 1459. nestalo je i zadnjeg velikog člana dinastije Koroga, Ivana. Time je stvoren preduvjet slabljenju grada koje se uklopilo u generalnu sliku dekadencije čitave Ugarsko-Hrvatske, nasuprot novonastajućem imperiju koji je rastao s istoka. Od tada neće proći ni stoljeće vremena, a osmanske će vojske konačno kročiti u Osijek te ih ni sjajna tvrđava Koroga neće spriječiti da obrišu i zamjene jedan stari svijet.

Nastaviti će se...

Piše: Zvonimir Glavaš




Pratite SiB.hr bilo kad i bilo gdje! Posjetite naš mobilni portal m.sib.hr

Najave događaja

Srijeda

Četvrtak

Petak