FOTO: U tunelima ispod osječke Tvrđe

FOTO: U tunelima ispod osječke Tvrđe

Skupina hrvatskih speleologa, članova Društva za istraživanja i snimanja krških fenomena „Dinaridi“ Zagreb, u pratnji domaćina Đorđa Balića, spustila se u istraživanje kanala i tunela ispod osječke Tvrđe. Prenosimo njihovu priču i fotografije.

Vikend u kojem je najveća sniježna oluja od pedeset i neke pogodila Hrvatsku, mi smo proveli na manjem propuhu - pod zemljom. Preciznije, ispod poznate osječke Tvrđe, u njenim običnom oku sakrivenim i tajanstvenim kanalima. Pedeset godina rada je i Slavonskog planinarskog saveza, a oni su to odlučili proslaviti na ponešto neuobičajen način. Kontaktirali su nas i pozvali da im pomognemo u istraživanjima podzemnih kanala i ovo je priča o tome...

Ova akcija je zapravo trebala biti odrađena u razumnije vrijeme, tj. dva mjeseca prije, ali zbog pripreme Skupa speleologa jednostavno nismo stigli. Sad je došao red i na to i nije nas nimalo pokolebala najavljena vremenska prognoza o obilnom snijegu. Tako se nas jedanaest pojavilo u petak 7. prosinca u Osijeku. Nakon smještaja u hotelske sobe, otišli smo se upoznati sa g. Đorđem Balićem, jednim od pokretača ove akcije. To smo obavili na samom mjestu istraživanja, u osječkoj Tvrđi, u kafiću (naravno) „K topu“.

Riječ po riječ slagali su se detalji u kojima je bilo više nepoznanica nego čvrstih podataka. Zna se za postojanje podzemnih kanala ispod tvrđe. Godinama prije spuštali su se ljudi, čak je bilo i novinarskih članaka. Priče koje su pričali nadograđivane su godinama, već prema osobnoj percepciji pripovjedača,  koja je, opet, bila širokog spektra, ovisno kakvu je literatutu dotični čitao u mladosti. Jedna od takvih priča je ona o postojanju bogato i zlatom urešenih kočija u kojima se vozila carica Marija Terezija, a koje su, naravno, sakrivene u tunelima, slijedeće su se opet odnosile na zlatne ćupove sakrivene duboko u katakombama, zatim o prostorijama sa spravama za mučenje koje su svjedoci vidjeli, pa sve do jedne možda najizglednije legende – o kanalu ispod Drave koji spaja Tvrđu i Barutanu u Baranji.

FOTO: Axmanovi tuneli u Tvrđi

Nacrte tih kanala nitko nije uspio dobiti – jedni se navodno nalaze u arhivu u Beogradu i njihovo je postojanje upitno, a koliko smo mogli zaključiti nitko i nikada se nije potrudio iste potražiti u Beču. Neka termografska snimanja na suprotnoj obali Drave koje je napravio jedan od osječkih zaljubljenika u povijest pokazivala su određene anomalije koje bi mogle upućivati na postojanje kanala, ali detaljnije istraživanje nije provedeno.

To je ovoga puta bio naš prvi cilj. Sagledati stanje i provjeriti postoji li stvarno kanal ispod Drave i kakvo je stanje kanala općenito, kako bi se možda u budućnosti valorizirala ta povijesna baština. Prvog dana smo upoznali još i gospodina Darka Mrkonjića, dopredsjednika zajednice društava turističkih vodiča Hrvatske, aktivnog ronioca i dobrog poznavatelja povijesti Osijeka, i – ne manje važno – čovjeka koji jako voli svoj kraj i koji se vrlo rado uključio u ovaj projekt, a čije nam se znanje pokazalo jako vrijednim. Vođa akcije Krunoslav Hornung, poznajući ekipu, pospremio nas je na spavanje prije ponoći. I onda, pretpostavljam, uvjeren u svoj uspjeh usnuo...

U subotu smo se probudili u snježnoj mećavi.

Nekako smo se probili do Tvrđe, gdje su nas čekali djelatnici komunalne službe koji su otvorili šahtove, ali donijeli i važan dio opreme – detektor plinova. I u devet sati, krenuli smo sa spuštanjem. Prvi dojmovi su bili smradno i zagušljivo mjesto.

Tuneli su pravilno ozidani ciglom, na dnu kamen ili nešto slično u nekim dijelovima i cigla, teško je bilo razaznati jer je prekriveno slojem „materijala“ iz septičke. Sreća je što nije dubok – ispod đona, barem na početku.

Alan i Tomo su odjurili sa detektorom naprijed da vide može li se uopće ići ili se odustaje od akcije. Vratili su se natrag ubrzo, sa izvješćem o postojanju metana i ugljičnog dioksida, ali su primjetili šahtove gore pa smo uputili ekipu niz ulicu da iste otvara radi ventilacije. Ubrzo se stvorila i izmaglica u miješanju hladnog i toplog zraka, što je značilo da od fotkanja baš i neće biti nešto, ali to je i manje bitno. Važno je da ne pocrkavamo u kanalima.

Podijelili smo se, crtaća ekipa je krenula sa poslom, a mi ostali putem prema Dravi, da vidimo dokle i kako ide. Susrećemo nekoliko štakora u bočnim suhim kanalima. Svako malo natrčimo na PVC cijev kroz koju je netko riješio svoj kanalizacijski odvod od kuće. Prolazeći pored njih u jednom trenutku shvatite kako vam česta uzrečica „nemoj srat“ danas ima sasvim drugo značenje...

Putem primjećujemo kako prva priča o kanalima visokim 1,80 nema veze s stvarnošću. Visina kanala, barem ovog od kojeg smo krenuli je 1,60. Nimalo ugodno za dugotrajno hodanje. Što je još gore – kako idemo dalje, tako se kanal snižava, pa sve do 90 cm. Bočni kanali su još i niži. Da bi stvar bila još gora – kako kanal lagano pada zajedno sa terenom, tako se pojavljuju sve dublje lokve smradne i žitke mase. Na kraju hodamo hroz živo blato dubine 30-ak cm u kojem ima svega što prođe kroz wc školjku, ali i iz vanjskih odvodnih kanala.

Tako nalazimo pristojne količine klasičnih žileta za brijanje, polomljeni nož, pa čak i jednu novu osobu kartu što ju je izgubila izvjesna cura iz Osijeka.

Trudimo se čim manje bit u doticaju sa tim blatom, ali ne ide. U gojze smo navukli i plastične vrećice (za drugi put smo naučili lekciju – bez buca nema šanse da više idemo).

Na kraju je već toliko nisko da bi se moralo i klečati. Tu stajemo sa istraživanjem, puštamo crtaću ekipu da vidi kojim će smjerom, a mi se posvećujemo bočnim kanalima. U jednom nalazimo staklene posudice, poput onih iz apoteka, a vjerojatno svima je najbolje otkriće bila pivska boca. Barem pretpostavljamo da je pivska, zbog izgleda, a na njoj su posebno bili zanimljivi otisnuti prekriženi mačevi (poput američke konjice) sa slovima „B“ i „R“.

Negdje oko pola dva izlazimo na pauzu za ručak. Vani mećava ne jenjava. Nismo baš mirišljavi, pa je uslijedilo pranje kombinezona u snijegu. U obližnjem, i sada već dobro poznatom kafiću „K topu“ presvlačimo se i mažemo po kavama, kuhanom vinu i naravno pivici. Iz pansiona gdje smo smješteni šalju nam velike sendviče jer smo odustali od ručka dok traje akcija.

Nakon grijanja, u tri sata popodne crtaća ekipa Alan, Beata i Elvir nastavljaju dalje sa poslom. Zbog mećave i ledenog vjetra, toliko su radosno uskočili kroz šaht da su nas učinili ponosnim zbog očitog entuzijazma, ali i čini se impresionirali domaćine. Napokon su izašli nešto prije pet sati. Već je pao mrak, a mećava se i dalje nije stišavala. Presvlačenje pa na pivu i kuhano vino. A onda zasluženo i radosno tuširanje.

Navečer smo završli kod Ane kojoj je tog dana bio rođendan, i kojeg je proslavila na najneobičnijem i vjerojatno najsmrdljivijem mjestu do sada. Koliko god bilo fizički ne toliko naporno, svejedno nas je iscrpilo. Dobro, ima tu utjecaja i prethodni petak, ali svejedno – siti i napojeni, na toplom samo smo padali jedan za drugim.

U nedjelju u 10 ujutro imali smo zakazan prijem kod osječkog gradonačelnika Krešimira Bubala i dogradonačenice Danijele Lovoković koje smo upoznali sa rezultatima ovog preliminarnog istraživanja i namjerama za dalje, kratko se snimili za Slavonsku televiziju, a onda nas je g. Mrkonjić poveo u obilazak Tvrđe, prvo sa ciljem da pregledamo sve šahtove i povežemo mjesta na površini i ispod nje.

Snijeg više nije padao, ali je brijao ledeni vjetar iz pravca Baranje. Usput smo doznali mnogo korisnih i zanimljivih povijesnih podataka, a posebno je bilo dojmljivo u franjevačkoj crkvi i priči o sakrivanju kipa Majke Božje Osječke.

Onako ukratko – kroz povijest su fratri dva puta odnosili kip da ga ne bi uništili osvajači. Oba puta im je crkva bila uništena. U Domovinskom ratu, nakon pada Vukovara kada je bilo bojazni da bi i Osijek mogao pasti, po nalogu Kaptola (?) iz crkve su u Zagreb odnešene sve vrijedne relikvije, slike, rastavljeni oltari. Međutim, franjevci su odlučili da kip Majke Božje Osječke više neće dati van svoje crkve pa su ga sakrili na tajno mjesto u njoj. I crkva je bila sačuvana, unatoč tisućama granata koje su padale na grad..

Tim malenim detaljem zaključili smo našu nedjeljnu turu obilaska Tvrđe. U ovom preliminarnom istraživanju topografski smo snimili 560 metara kanala, jedanj negov odvojak prema Dravi nema perspektivu, ali drugi ima, i možda je taj kanal baš onaj koji potvrđuje legendu o prolazu ispod Drave. Pronađeno je nešto povijesnih artefakata, prema mjerilima onih koji su očekivali ćupove dukata i zlatne kočije -ništa spektakularnih (osim one pivske boce :) koju bi svatko od nas rado imao u svojoj kolekciji).

Stvoreni su dobri temelji za daljnja istraživanja, koja se nadamo nastaviti u proljeće. Kako smo čuli, planira se izgradnja nove kanalizacije na području Tvrđe, čime bi se stvorili uvjeti za drugačiju valorizaciju ovih kanala – naime nakon čišćenja mogli bi postati prvorazredna turistička atrakcija.

Ovim se putem zahvaljujemo Poglavarstvu Grada Osijeka na gostoprimstvu, kao i svim ljubaznim i nadasve gostoljubivim osječanima koje smo susreli tijekom ove akcije.

Nadamo se da ćemo se uskoro opet vidjeti.

U akciji su (s guštom) sudjelovali: Ana, Beata, Dragi, Alan, Frf, Tomo, Roni, Oskar, Elvir, Kruno (vođa akcije) i Luka
Foto: M. Prpić - Luka

www.ddiskf.hr




Pratite SiB.hr bilo kad i bilo gdje! Posjetite naš mobilni portal m.sib.hr

Najave događaja