NK Osijek 2000: Slavonski bećari na Euro turneji

NK Osijek 2000: Slavonski bećari na Euro turneji

Bili su uvjerljivi jesenski prvaci i imali dva gola prednosti uoči uzvrata koji im je donosio prezimljavanje u Europi. A onda se u zadnjim minutama jedne utakmice sve raspalo... Priča je ovo o najboljoj polusezoni NK Osijek u svojoj povijesti. Tekst prenosimo iz hrvatskog izdanja nogometnog magazina FourFourTwo (kolovoz/rujan 2011.).

Pravi Slavonac mora bit debel, sav izujedan od komaraca i pijanac“ – tako svoj monolog počinje Beli, dugogodišnji simpatizer NK Osijeka koga je FFT zamolio da evocira uspomene na generaciju koja se i danas u Gradskom vrtu često spominje.

Bijelo-plavi su prosinac 2000. dočekali na čelu ljestvice HNL-a i spremajući se za put u Prag, gdje su u trećem kolu Kupa UEFA branili prednost od 2-0 protiv Slavije, izborenu u prvom susretu u Osijeku. No Slavia je dobila s 5-1 i bećari su se s glasovitog češkog piva potišteno vratili Osječkom, a u proljetnom dijelu domaće sezone klub je od 15 utakmica izgubio čak 8 i završio na trećem mjestu, s debelim zaostatkom za Hajdukom i Dinamom.

Osijek je nekad bio industrijski, pravi radnički grad. Danas više ni’ko ništ’ ne proizvodi, ne mo’š dobit nikaki poso ako nemaš stranačku iskaznicu i sve što valja odlazi u Zagreb.“ Beli izgovara ime hrvatske prijestolnice na tipičnom dijalektu osječkog kraja, kao da riječ ima najmanje tri slova ‘a’, dok se ostatak ‘proguta’: Zaaag’b. Iako FFT s njim duboko suosjeća, bojimo se da će razgovor poći sličnim putem kao i scenarij većine filmova o Slavoniji, koji već u prvim minutama prikažu uvijek iste ‘adute’: svadbu koja pođe po zlu, konje vrane i posljedice neumjerenog konzumiranja alkohola. Međutim, Beli iznenada prelazi na stvar, iako ne gubi iz vida širu društvenu sliku.

„Kakva je to bila ekipa, lega moj... Nije da smo onda živili puno bolje, al’ promijenila se i vlast u državi i još puno toga. Kad smo maznili Dinamo na Maksimiru, pa Dance i bečki Rapid isto u gostima, mislili smo da ćemo i mi doć na svoje, da se možemo i s rogatima bost. Da sam znao šta će bit u idućih deset godina, otiš’o bi i ja p***u materinu, lega...

Možda je Osijek, barem dok pričamo o nogometu, nesreću izazvao još godinu pol ranije kada je osvojio Hrvatski kup. Bila je to  ona dobro znana priča o u najmanju ruku čudnom finalu na Maksimiru protiv Cibalije, odigranom u okolnostima koje nikad nisu do kraja rasvijetljene. Sudac te utakmice bio je Reno Sinovčić, koji je već u 2. minuti sudio sumnjivi jedanaesterac za Osijek, ali je Miralem Ibrahimović skinuo udarac Bakira Beširevića. Kasnije su Vinkovčani poveli, ali Sinovčić je u drugom poluvremenu isključio dvojicu njihovih igrača i Osijek je na jedvite jade u posljednjoj minuti nekako uspio izjednačiti, a zatim i postići pobjedonosni, ‘zlatni’ gol u produžetku.

Tadašnji trener Cibalije, Srećko Lušić, poslije utakmice je izjavio: „Zaslužena pobjeda Osječana. Što bih vam još mogao reći? Za sve drugo mogao bih jedino izazvati osobnu kaznu. Mislim da smo bili bolja momčad, a zašto nismo pobijedili, svatko od četiri milijuna ljudi koji su mogli vidjeti ovu utakmicu može odgovoriti.“

Koliko je Osječanima izrazito blagonaklono suđenje bilo povezano s njihovom ulogom u završnici prvenstva, kada su u posljednjem kolu odigrali neriješeno na Kantridi i spriječili Rijeku da prvi put osvoji naslov (još uz kontroverzno poništeni gol Hasančića u posljednjoj minuti)? Postoji više različitih verzija te priče, ali jedno je sigurno – jedini trofej u povijesti osječkog kluba zauvijek je ostao u debeloj sjeni sumnje.

No stvaranje Osijekove nesuđene šampionske momčadi počelo je već znatno ranije. Njeni temelji bili su čvrsti libero Ivica Beljan i stoper ili defenzivni vezni Ivo Ergović te izvrsni Bakir Beširević, koji je unatoč već u profesionalnom smislu poodmaklim godinama još uvijek bio pravi znalac i nalazio vrlo inteligentna rješenja na terenu, bilo da je igrao u vezi, bilo na boku. Godine 1996. je tko zna kakvim kanalima iz rumunjskog Arada stigao robusni, ali pomalo svojeglavi napadač Dumitru Mitu, a godinu kasnije Branko Karačić preuzeo je dužnost sportskog direktora i doveo neumornog all-round igrača Marija Prišća. U ljeto 1999. iz Zadra je stigao još jedan bosanski majstor, Almir Turković, te trener Stanko Mršić. Mozaik se slagao malo pomalo, godinu za godinom, ali još uvijek mu je nedostajao ključni sastojak.

Nalazio sam se u nezahvalnoj situaciji, ni na nebu ni na zemlji“, sjeća se Nenad Bjelica zime s 1999. na 2000. „Trčao sam po ulicama Poreča i tražio klub u kojem bih se vratio nogometu nakon što sam predugo bio ozlijeđen. I premda sam imao financijski bolju ponudu iz Meksika, odlučio sam prihvatiti povratak u rodni grad.“

Bjelica je bio začin koji je nedostajao Osijekovoj igri. Izvrsni središnji veznjak karijeru je počeo u lokalnom Metalcu, a u prvu momčad Osijeka probio se u premijernoj sezoni HNL-a 1992. Ubrzo je otišao u Španjolsku, gdje je igrao za Albacete, Betis i Las Palmas prije nego što su ga ozljede udaljile od mjesta u sastavu. A onda se na poziv tadašnjeg klupskog predsjednika Antuna Novalića vratio u Osijek – sam je nebrojeno puta rekao kako mu je to bio najbolji potez u karijeri. I premda je njegov drugi boravak u gradu na Dravi trajao samo godinu dana, bila je to luda godina, a igrač je u Gradskom vrtu ostavio takav trag da Kohorta još i danas ponekad skandira: „Jedan je Bjelica Nenad!

Povratak nogometu bio je malo teži, no imao sam veliku podršku uprave, trenera i suigrača te mislim da se na kraju to svima isplatilo“, izjavio je Bjelica godinu dana kasnije, kad je u prestižnoj anketi Večernjeg lista proglašen za hrvatskog nogometaša godine, ostavivši za sobom braću Kovač, Šukera, Bokšića, Bobana, Prosinečkog... No tada je već bio igrač njemačkog Kaiserslauterna, kluba koji je u sljedećem kolu Kupa Uefa dočekivao istu onu prašku Slaviju koja je nedugo prije toga raspršila osječke europske snove.

U sezonu 2000./2001. Osijek je ušao s već spremnom momčadi, dobro pokrivenom na svim pozicijama. Ipak, dvije anonimne prinove koje su tada stigle u klub pokazale su se vrhunskim pojačanjima. Prvi od njih bio je Mato Neretljak, kasniji igrač Hajduka i hrvatske reprezentacije, a danas najbolji igrač korejskog Suwona. U tekstu objavljenom povodom desetogodišnjice Osijekova europskog pohoda, novinar Glasa Slavonije Dalibor Keller ovako ga je opisao: „Došao je iz Orašja tiho, tretiran je kao posljednja rupa na svirali, a kasnije se pretvorio u labuda. Taj ga je nadimak pratio dugo u karijeri. Sjećam se nekakvog predsezonskog turnira u Vinjanima Donjim ili tako negdje, kada je pitao kolegu s Gradskog radija Marija Mihića: ‘Čiko, znate li hoću li ja danas igrati?’ U međuvremenu se sve okrenulo naopačke i on je bio veliko otkriće te jeseni.“

Drugi igrač kojeg je Stanko Mršić ‘izmislio’ te sezone bio je Vladimir Balić, koji je došao iz Vukovara kao relativno nepoznat vratar. Dobio je priliku kad se u utakmici protiv Brøndbyja ozlijedio Domagoj Malovan, a Keller o njemu kaže: „Branio je kao u transu. Gotovo da je bio nesavladiv, a o tome dovoljno govori podatak da su Osječani do Praga u pet europskih utakmica primili samo dva pogotka – jedan je primio Malovan u Kopenhagenu.


Rapid - Osijek, TV prilog

Sezona je počela solidno, s dvije domaće pobjede i dva gostujuća remija, ali u petom kolu dogodio se nesretni poraz od Rijeke u Gradskom vrtu – 2-1. No od tog 27. kolovoza krenula je nezapamćena rezultatska serija koja je trajala sve do 9. prosinca: tri i pol mjeseca, 18 natjecateljskih utakmica bez poraza! Malo tko je protiv Osijeka uspijevao odigrati i neriješeno. U Maksimiru je domaći dečko Damir Vuica pogodio glavom za prvu pobjedu Osijeka nad Dinamom u HNL-u, a kada je nedugo zatim u Kopenhagenu pobijeđen Brøndby 2-1, pa u uzvratu odigrano 0-0, u gradu se već polako počela stvarati euforija. Momčad je igrala ne samo učinkovit nego i vrlo atraktivan nogomet, klub je bio najčešća tema razgovora po kafićima, stadion redovito popunjen, a navijači su u velikom broju odlazili i na gostovanja u zemlji i inozemstvu. Dok je Osijek pod vodstvom briljantnog Nenada Bjelice zaista suvereno gazio prvenstvom i postizao puno golova, u Europi je pobijedio bečki Rapid 2-1 kod kuće i 2-0 u gostima – u drugoj utakmici je Balić obranio jedanaesterac Dejanu Savićeviću, koji je u smiraj igračke karijere angažman našao u najvećem austrijskom klubu.

Balić je u Beču poput hobotnice branio sve ‘živo i neživo’“, kaže Dalibor Keler.

O tome kolika je bila dominacija Osijeka u hrvatskoj ligi najbolje govori statistika. Uoči prve utakmice sa Slavijom kod kuće, ‘Esekeri’ su poslije 16 kola imali 12 pobjeda, 3 neriješena rezultata i samo jedan poraz, uz gol razliku 42-21. Dinamo, koji je netom prije toga zgažen na Maksimiru od Varteksa 0-4, zaostajao je sedam bodova, a Hajduk devet.  Uoči jedne od najvažnijih utakmica u klupskoj povijesti, u slavonskoj metropoli vladala je idila. Grad je osvanuo cijeli okićen bijelo-plavim tonovima, prvotimci su u centru organizirano potpisivali autograme, a dan prije utakmice atmosferu su dizali tamburaši Slavonski bećari, koji su kružili ulicama u turističkom vlaku i pozivali ljude na stadion. Kasnije su svirali i na samoj utakmici. Nekoliko sati prije početka krenuo je karusel po gradskim ulicama, a na Gradski vrt natisnulo se oko 18.000 ljudi – došli su i oni koji su se davno zarekli da više nikad neće stupiti na stadion.


Osijek - Slavia, TV prilog

Jedino što je malo pokvarilo atmosferu bila je odluka suca Michela Pirauxa iz Belgije da Osijek ne može nastupiti u svojoj prvoj garnituri jer je bila previše slična Slavijinoj, pa su domaći nastupili u tamnoplavim, gotovo ljubičastim dresovima i bijelim gaćicama. Na klupi je ostao nedovoljno oporavljeni Mitu. Na golu Balić, libero Beljan, a ispred njega Vuica i Neretljak. U veznom redu Grnja, Gašpar, Ergović, Bjelica i Beširević, a u napadu Prišć i Turković. Osijek je stvarao više prilika, ali njegov napadački dvojac u nekoliko se navrata spetljao pred suparničkim golom. Ipak, u 33. minuti Turković je prihvatio jednu odbijenu loptu u šesnaestercu i zakucao je u desni kut mreže – 1-0! Drugo oluvrijeme prolazilo je u naizmjeničnim napadima, a Česi su igrali flastera na Bjelici i onemogućavali mu da izbori prostor za podvaljivanje svojih majstorskih dodavanja. No osam minuta prije kraja dogodila se antologijska scena koju dobro pamte svi pravi navijači Osijeka. Bjelica je još na centru dao loptu mladom Mati Neretljaku, koji se neočekivano i iznenada sjurio prema golu. Nakon što je dugačkim korakom u punom sprintu prošao trojicu gostujućih igrača, izbio je sam pred vratara Černyja i rutinski, manirom iskusnog napadača, poslao loptu u mrežu. Gradski je vrt eruptirao od radosti.

Nisam uopće razmišljao o tome“, izjavio je Labud poslije utakmice. „Vidio sam loptu, pojurio, došao do golmana... i zabio!

Još opijeni velikim rezultatom i slavljem koje je uslijedilo, Bijelo-plavi su nekoliko dana poslije dočekali Dinamo i odigrali 1-1 – gol je zabio Bjelica, a Neretljak ovaj put autogol. U posljednjem kolu jesenskog dijela prvenstva Zagrepčani su pobijedili Hajduk 3-2 i primaknuli se lideru na 4 boda, ali s utakmicom više, budući da je Osijekov susret s Dragovoljcem bio odgođen za proljeće zbog uzvrata Kupa UEFA.

A u Prag su Osječani stigli u pratnji više od dvije tisuće navijača i svi su već maštali o veličanstvenom dočeku koji se sprema momčadi kad izbori prezimljavanje u Europi. No dogodio se – potop. Na poluvremenu je Slavia vodila 2-1 i činilo se da je sve ipak pod kontrolom. Zatim je pao još jedan gol i situacija je postala dramatična. U 90. minuti, nakon niza pogrešaka Česi su zabili četvrti, a odmah zatim i peti pogodak. Iako su ih minute dijelile od sjajnog, povijesnog rezultata, Osječani su bili potpuno razbijeni i u tom je trenutku počeo njihov strmoglavi pad.

nkosijek2000_4

U pozadini svog nogometnog blještavila odvijala se drama druge vrste. Klupski predsjednik Antun Novalić završio je u pritvoru nakon što je potkraj 1999. Hrvatska narodna banka etiketirala njegovu Gradsku banku kao rizičnu, a u svibnju 2000. proglasila stečaj nad njom. Tijekom sudskog postupka Novaliću je praktično oduzeta sva stečena imovina, što je rezultiralo teškom financijskom situacijom u klubu – jednostavno više nije bilo novca i projekt ‘velikog Osijeka’ stao se urušavati.

Te zime prodan je Nenad Bjelica, a nastavak sezone klub je odigrao katastrofalno i na kraju prvenstvo završio na trećem mjestu, s devet bodova zaostatka za Hajdukom, koji je u međuvremenu izbio na prvo mjesto. Sve se nepovratno raspalo.

Danas u Osijeku vlada takva besparica i letargija da ni’ko ni ne misli kako bi klub opet mog’o konkurirat za prvaka, a kamoli napravit neki rezultat u Europi“, zaključuje Beli svoje antropološko izlaganje. „Inati se, Slavonijo? Mo’š mislit, svaki put kad nam dođe Dinamo, uredno se naguzimo, a sad nam i djeca, k’o onaj mali Plum, odlaze u Zaaag’b. Normalno, kad se ovdje živi des’put gore neg’ u metropoli.

I baš kad je FFT pomislio da i ova priča završava tipično slavonski – s pretučenim konjima, masakriranim svatovima i glavnim junakom koji naroljan rakijom-krvopijom izdiše u blatnjavom jarku kraj puta – iz Belog prosijava nepopravljivi navijački optimizam.

Ja sam ost’o tu, kad crknem da me moji Slavonci pokopaju. Al’ prije toga, opet će se ravnica dić, pazite šta vam ja kažem... Ima ovdje još pravih ljudi i bit će ih. Možda će trebat proć još pet il’ deset godina, al’ opet će naši bećari rasturat.

 
Tekst: FourFourTwo

  




Pratite SiB.hr bilo kad i bilo gdje! Posjetite naš mobilni portal m.sib.hr