Bitka kod Murse 3. dio - Mursa nepokoreni grad

Bitka kod Murse 3. dio - Mursa nepokoreni grad

legija400

Osijek je oduvijek bio važno strateško i vojno središte, a jedna od bitki koja je obilježila njegovu povijest je i ona koja se odigrala davne 351. godine. Pogledajte tko se sukobio i kako je bitka završila.

 

 

Odjek bitke kod Murse

Krvavost bitke kod Murse ostavila je znatan dojam na suvremenike i njezin odjek može se pronaći u zapisima niza kasnoantičkih autora. O žestini borbi protiv  Magnencija svjedoče već Julijanovi prikazi kao i službena carska propaganda, a jasna naznaka toga vidljiva je i kod suvremenoga Seksta Aurelija Viktora koji će za rat između Konstancija i Magnencija u Knjizi o cezarima zabilježiti: Sami su se u prilično žestokim bitkama tri godine međusobno sukobljavali. Isticanje težine borbi u ovim je slučajevima služilo isključivo povećanju slave pobjednika Konstancija, uz osobito naglašavanje gubitaka na protivničkoj strani. Tek nešto kasnije bitka je dobila širi značaj, a broj žrtava počeo se tumačiti u kontekstu slabljenja rimske vojne moći. Eutropije, koji je od osnutka Grada sastavio petnaestak godina nakon bitke, zapisao je: U toj su bitki uništene silne snage Rimskoga Carstva, prikladne za svakojake vanjske ratove, koje su mogle pružiti brojne trijumfe i mnogo sigurnosti. Izvadak iz Cezarâne poznata spisatelja, koji je nastao otprilike tri desetljeća nakon Eutropijeva djela, bitku kod Murse  uzdiže izričito na razinu epohalnoga događaja suvremene rimske povijesti: Gotovo nikada nisu rimske snage bile više uništene nego u tome boju i upropaštena je sreća čita- voga Carstva. Taj stav ponavljaju i kršćanske kronike. Jeronim Stridonac u Kronicidovršenoj 378. godine sažeto će naznačiti: Magnencije je poražen kod Murse: u toj bitki uništile su se rimske snage. Još eksplicitnije je to izraženo u Povijestima protiv pogana Paula Orozija iz drugoga desetljeća petoga stoljeća: Uslijedio je onaj strahotni boj između Konstancija i Magnencija, vođen kod grada Murse, u kojemu je veliko rasipanje rimskih snaga naškodilo čak i za  budućnost. Izravno oslanjanje na Jeronimov zapis zamjetljivo je u Kronici Prospera Tirona iz Akvitanije, nastaloj u Rimu zacijelo još 455. godine: I uz veliki je gubitak za  državu Magnencije svladan kod Murse. Zosim, koji je pisao oko 500. godine, također je u svojoj Novoj povijesti na tragu ovakva epohalnoga značenja bitke: I kad je izbila bitka, događaj kakav se gotovo još nikada prije u ovome ratu nije zbio, pali su veoma mnogi na obje strane, a Konstancije je uvidio da mu se, kako je to bio građanski sukob, niti sama pobjeda ne bi dogodila po volji, pošto bi toliko rimskih vojski štetovalo i ne bi nakon tako silnoga gubitka mogle odoljeti barbarima koji su prijetili sa svih strana.99Opaska Ivana Antiohijca, kroničara s početka sedmoga stoljeća, također je prožeta istim shvaćanjem: A ne baš mnogo kasnije Magnencije, izvevši blizu grada Morse bojni red protiv onih oko Konstancija i ne udaljujući se mnogo, te da ne padne neprijateljima u ruke, pobježe, dok je pritom u toj bitki na obje strane uništeno mnogo rimske vojske; ova pak, da je uporabljena u ratovima protiv tuđinaca i barbara, bila bi tada vrijedna i zaslužila mnoge pobjedničke povorke, te sunarodnjacima postala zaštitnikom sigurnosti. A kad je dvanaestostoljetni kroničar Ivan Zonara zabilježio u svojemu djelu broj poginulih, bio je to daleki odjek ovih predodžbi.

Zajednička značajka kasnijih zapisa u vezi sa značenjem bitke kod Murse ustrajno je isticanje okolnosti da su visoki gubitci djelovali kao odlučujući čimbenik slabljenja Rimskoga Carstva. Takav stav se shodno tome može pronaći i u suvremenoj povijesnoj literaturi. Ipak, valja iznijeti uravnoteženiju ocjenu. Istina, žrtve su na obje strane bile poprilične i morale su privremeno unazaditi udarnu snagu rimske vojske, na što upuću- je i vanjska politika Konstancija II. u 350-tim godinama, jer je car za obranu granica na raspolaganju imao samo ograničena sredstva. No, uzevši u obzir ukupan broj stanovnika Carstva i mogućnost da se po potrebi uvijek iznova u velikom broju novače barbari, nije moglo doista biti riječi o dugoročnome slabljenju obrambene sposobnosti države.

rimljani2_495

Stoga je ocjena bitke kod Murse u djelima kasnoantičkih povjesnika bila manje nepristrana i utemeljena prosudba o vojnoj snazi i novačkim moguć- nostima kasnoga Rimskog Carstva prije i poslije bitke, a mnogo više odjek suvremene literarizirane i ideologizirane kritike, koja se po svojim obilježjima oslanja na opća mjesta iz repertoara kasnorepublikanskih književno-političkih vizura kakve se nude u Lukanovu spjevu O građanskome ratuili Farsalija. U sedmoj knjizi Lukan navodi da je bitka kod Farsala, koja je Cezaru donijela odlučujuću pobjedu u građanskom ratu protiv Pompeja, odredila daljnju sudbinu rimske države, jer je svojim krvavim i politički nepovoljnim ishodom zaustavila prethodno razdoblje uspona i širen- ja. Analogija s ocjenom bitke kod Murse sasvim je očita i prvenstveno je izraz sentimenta obrazovanih senatorskih krugova čije su stavove oblikovali pjesništvo i povjesništvo carskoga razdoblja.

 

Epilog

Nakon teškoga poraza Magnencije se smjesta povukao u Akvileju, napustivši nadu da će se održati u Iliriku. Tijekom povlačenja uništio je komunikacije i skladišta kako bi spriječio brzo napredovanje neprijateljskih snaga, a pojačao je utvrđenja u pograničnoj oblasti između Emone i Akvileje. Istodobno je nastojao učvrstiti svoj položaj u Italiji i u susjednim područjima, ponajviše tako što je povećao porezno opterećenje stanovništva i ponovno vršio rekvizicije, ali i pokušao ojačati obranu. Konstancije je prije nastav- ka pohoda također provodio vrijeme u obnovi svojih snaga, preustroju vojnih postrojbi i popravku nastalih šteta, osobito ceste Sirmij – Mursa – Petovion – Atrant i mostova na njoj, budući da je ona bila ključna za njegovo daljnje napredovanje. Osim toga, proglasio je opću amnestiju, izuzevši one koji su izravno sudjelovali u Konstantovu umorstvu, a odbio je svaki Magnencijev pokušaj da postigne sporazum. Razradivši u svome stožeru u Sirmiju pla- nove za proboj kroz obrambeni sustav Claustra Alpium Iuliarum, konačno je u kolovozu 352. krenuo u napad. U brzom i snažnom udaru probio se u Italiju, zauzevši ključnu utvrdu Ad Pirum (Hruščica). Magnencije je navrat-nanos pobjegao iz Akvileje koja je početkom rujna pala u careve ruke. Konstancijevo je brodovlje nato uplovilo u rijeku Pad i odsjeklo Magnencijeve postrojbe na jugu Italije. Car je zatvorio i Afriku i zagospodario morskim putovima iz Galije u Hispaniju.

 

Zaključak

Iako su bitki kod Murse njezini suvremenici pridali epohalan značaj i označili je kao svojevrsnu povijesnu razdjelnicu nakon koje su stvari po Carstvo krenule nizbrdo, ona u stvarnosti nije odigrala takvu ulogu. Doduše, neposredni učinak bitke s obzirom na mnogobrojnost žrtava nikako nije zane- mariv. To najbolje pokazuje i Konstancijev oprez s kojim je dalje nastupao protiv Magnencija – protucar je u potpunosti poražen tek gotovo pune dvije godine nakon bitke kod Murse – jer zacijelo nije želio nepotrebno povećati gubitke forsiranjem odluke. Rat je zasigurno imao znatne posljedice po sta- novništvo u međurječju između Save i Drave, budući da je taj dio Panonije bio poprištem najžešćih borbi. Na oporavku se počelo raditi još dok su vojne operacije bile u tijeku o čemu svjedoči obnova pokrajinske prometne infra- strukture. Strateško-politička važnost bitke kod Murse jasno je naznačena u carskoj propagandi koja je Konstancijevu pobjedu bez zadrške veličala kao prekretnicu u sukobu s Magnencijem, jer ovom je bitkom prevaga konačno prešla na stranu zakonitoga cara. Kasnije uzdizanje bitke na razinu svjetsko- političkoga događaja, koji je navodno presudno utjecao na budućnost Carstva, uslijedilo je kao reakcija senatorskih krugova. Izrazito lamentirajuća i pesimistična predodžba o posljedicama bitke odraz je tipičnoga staleški obojenog stava kako je građanski rat bio jednako poguban za sve strane, jer se upravo od senatora u vremenima velikih političkih prevrata očekivalo da se nedvojbeno odrede za jednu stranu u sukobu, što je za njih svakako moglo imati niz negativnih reperkusija.

legija_495

Budući da su se vojne posade više gradova sjeverne Italije predale Konstanciju bez borbe, Magnencije se morao povući preko Alpa, pritom pružajući otpor, osobito kod Ticina (Pavija), gdje mu je uspjelo nanijeti poraz Konstancijevoj prethodnici, kao i kod riječnih prijelaza.110No, već 3. stude- noga car je bio u Mediolanu.111Borba je dovršena sljedeće godine. U kasno ljeto 353. Konstancije je na čelu svojih četa prešao u Galiju. Nakon što mu je kod mjesta Mons Seleuci (La-Batie-Mont-Saléon) nanesen još jedan težak poraz, Magnenciju nije preostalo ništa drugo doli da 10. kolovoza u Lugdunu (Lyon) počini samoubojstvo. U smrti ga je osam dana kasnije u Senonu (Sens) slijedio Decencije. Konstancije je postao gospodar čitavoga Carstva.

 

Piše: Hrvoje Gračanin (Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za povijest)
Izvor: http://hrcak.srce.hr

  




Pratite SiB.hr bilo kad i bilo gdje! Posjetite naš mobilni portal m.sib.hr

Najave događaja

Petak

Subota

Nedjelja