Dramatična bitka kod Murse 351. godine (2.dio)

Dramatična bitka kod Murse 351. godine (2.dio)

Nakon prvoga dijela priče "Dramatična bitka kod Murse 351. godine", donosimo vam i drugi, od ukupno tri dijela ove zanimljive povjesne bitke, jednog od najkrvavijih bojeva carskog razdoblja.

bitka_kod_murse_baner495

Tijek i ishod bitke

Magnencije je pokušao na brzu ruku prodrijeti u Mursu tako što je zapalio gradske dveri, nadajući se da će drvene grede, kad se otopi željezo koje ih je pokrivalo, popustiti pod vatrom i omogućiti opsjedateljima da provale u grad. No, pokušaj je propao, jer su branitelji sa zidina bacali mnogo vode na plamen. Kad je saznao da je Konstancije napustio položaj kod Cibala i da kreće prema Mursi, odlučio je carevoj vosci pripremiti još jednu zasjedu. U obližnji amfiteatar, koji je bio okružen šumom, smjestio je četiri germanska pomoćna odreda čiji je zadatak bio da neprijatelja napadnu s leđa pošto izbije boj. Međutim, branitelji su sa zidina opazili pokrete Magnencijevih postrojbi i dojavili to Konstanciju koji je smjesta poslao vojničke tribune Skodilona i Manada da neutraliziraju opasnost. Odabravši pješake i strijelce od onih koji su im stajali pod zapovjedništvom, oni su izvršili prepad na amfiteatar, u potpunosti okružili neprijateljske vojnike i pobili ih sve u žestokome krvoproliću.

 

Glavnine obje vojske bojni su red postavile u ravnici kod Murse. Konstancije je na raspolaganju imao čak 80 000 vojnika, dok je Magnencije za boj mogao odvojiti tek 36 000 vojnika, možda stoga što mu je ostatak četa bio zauzet drugdje, u opsadi Murse i zacijelo Sirmija. Doduše, valja imati na umu da kod antičkih vojski brojčana nadmoć nije nužno značila i efektivnu premoć, budući da je važnija bila bojna vrijednost četa. Magnencije je lijevo krilo svoje vojske oslonio na Dravu, a Konstancijeve su se snage uz rijeku poredale desnim krilom. Prema uobičajenoj vojnoj taktici obje su strane svoje konjaničke odrede smjestile na bokove, ali je Konstancije bio u priličnoj prednosti, jer je njegovo konjaništvo bilo mnogo snažnije i brojnije tako da se bojni red carevoga lijevog krila pružao znatno izvan neprijateljskih linija. Konstancijevi strijelci, među kojima su se isticali Armenci na konjima, zajedno s lako naoružanim praćkarima nalazili su se iza prve crte bojnoga poretka. Pješaštvo je dakako bilo u sredini.

rimsko_carstvo

Toga 28. rujna 351. obje su vojske krzmajući dugo stajale jedna nasuprot drugoj. Magnencija je na oklijevanje vjerojatno nukala njegova brojčana inferiornost, dok se Konstancije pribojavao potpunoga sloma svojih snaga u slučaju poraza.Napokon, nakon što je Magnencije prema kasnijim tvrdnjama neprijatelja čarolijama, poganskim žrtvama i zazivanjem demona obodrio svoje vojnike, došlo je u kasno poslijepodne do bitke, koja je potrajala sve do duboko u noć. Odmah na početku Konstancijevo je konjaništvo u obuhvatnome manevru udarilo na slabije desno krilo Magnencijeve vojske i, potisnuvši ga na središte, dovelo u pomutnju čitav neprijateljski bojni red, koji je odbačen prema rijeci Dravi. Magnencije, koji je držao vrhovno zapovjedništvo upravo na desnome krilu, zamalo da je pao u zarobljeništvo. Međutim, uspio se spasiti tako što se prerušio i pobjegao s bojišta. Njegov je zapovjednik konjaništva (magister equitum) Romul preuzeo na sebe nastavak borbe.

 

Povezanost Magnencijevih linija bila je slomljena, ali su se pojedine čete i dalje samostalno borile, doduše uz krajnji napor, poticane na otpor od svojih zapovjednika koji su se izravno upustili u borbu. Osobito žestoko opirali su se smioni Germani. Ipak, naposljetku su također podlegli pod nesmiljenim strelicama istočnjačkih strijelaca na konjima i u opetovanome jurišu oklopljenih konjanika – njih je Konstancije bio ustrojio po uzoru na perzijske katafrakte – koji su u nezaustavljivome galopu gazili i sjekli sve pred sobom. Upravo su konjaničke postrojbe donijele Konstancijevoj strani odlučujuću prevagu. Bio je zauzet neprijateljski tabor zajedno sa svom prtljagom, dok je velik dio Magnencijevih vojnika, "kao stado volova ili marve", stjeran u rijeku, gdje ih je snašla smrt. U bujicama Drave vjerojatno je stradao i magister officiorum Marcelin koji je nakon boja netragom nestao.

rimljani2_495

On nije bio jedini Magnencijev visoki zapovjednik koji je poginuo. Život je izgubio i magister equitum Romul. Njega je u bojnoj vrevi strijelom teško bio ranio zapovjednik armenskih strijelaca na konjima Menelaj. No, Romul se nakon ranjavanja povukao iz bitke tek pošto je osobno usmrtio svoga ranjavatelja da bi zatim podlegao nanesenim ozljedama. Navodno su zapovjednici i na jednoj i na drugoj strani počinili mnoga djela osobnoga junaštva, a svojim su primjerom nagnali vojnike da se dugo bore s nesmanjenom silinom. Dakako, to je za posljedicu imalo teške žrtve, osobito u redovima poraženih magnencijevaca, nad kojima je izvršeno pravo krvoproliće. Kad se Konstancije iduće jutro uspeo na obližnje brdo, mogao je vidjeti kako je ravnica u blizini Murse prepuna tijela poginulih, a da rijekom plutaju nebrojeni leševi. Pripovijeda se da je tada otvoreno briznuo u plač, manje se radujući pobjedi, a više tugujući nad sudbinom ubijenih. Car je smjesta zapovjedio da se svima poginulima, bez razlike je li se radilo o neprijatelju ili ne, osigura dostojna sahrana, te da se ranjenicima pruži skrb i liječnička pomoć. Osim toga, preživjelim je Magnencijevim vojnicima zajamčio nakon predaje oprost. Brojčani pokazatelji jasno upućuju na to da se radilo o jednom od najkrvavijih bojeva carskoga razdoblja. Nemogućnost da se zaustavi neobuzdano prolijevanje krvi Konstancija je koštala 30 000 vojnika, a Magnencija 24 000. No, dok je zakonitu caru ostalo još 50 000 boraca, za protucara jenovaj poraz značio gubitak 2/3 njegovih snaga i najavio je konačan slom.

 

Značaj Konstancijeve pobjede

Bitka kod Murse je u propagandnim svjedočanstvima, što nije nimalo čudno, bez ikakve razlike označena kao sjajan uspjeh pobjedničkoga Konstancija na čijoj je strani u svakome pogledu bilo pravo, jer je istupao kao jedini nositelj zakonite carske vlasti i zaštitnik vladajuće dinastije. Svoju je pobjedu car u potpunosti doživio kao legitiman trijumf, pri čemu je građanski sukob nedvoznačno interpretiran kao "pravedni rat" (bellum iustum) pro- tiv uzurpatora (tyrannus), što je bila praksa koja se ustalila tijekom trećega stoljeća. Upravo stoga je Konstancije u Panoniji (u Mursi), kao i u Galiji, gdje je uzurpatora snašao završni poraz, dao podići slavoluke koji su komemorirali njegovu pobjedu. Ovo dodatno svjedoći o važnosti koju je carska propaganda pridavala bitki kod Murse kao prekretnici u dotadašnjemu ratu protiv Magnencija.

Konstancijeva pobjeda kod Murse našla je svoje mjesto i u kršćanskim izvorima, ponajprije onima arijanske provenijencije, u kojima se tumačila kao znak Božje milosti, iako isprva tek u opæenitom i konvencionalnom smislu, što se poklapalo s uobičajenom carskom pobjedničkom teologijom. U tome smislu zanimljiva je pripovijest o čudesnoj aklamaciji Konstancija od strane Magnencijeve vojske. Crkveni povjesnici Sokrat i Sozomen zabilježili su da je nakon bitke kod Murse, grada koji doduše oba spisatelja smještaju u Galiju i kamo bi Magnencije poslije poraza bio pobjegao, protucar okupio vojnike u nakani da ojača njihovu srčanost i dobije potvrdu njihove odanosti, no dok je stajao na povišenu tribunalu, oni nisu u jedan glas kao augusta aklamirali njega, već na čudesan način protiv svoje volje samo Konstancija, što je uzurpator protumačio kao loš znak i smjesta se povukao u najudaljenije dijelove Galije.76 U nešto starijemu Sokratovu prikazu ne nalazi se kršćanska interpretacija, ali je ona prisutna kod Sozomena – on se u svojoj crkvenoj povijesti doduše oslanjao na Sokrata – jer kaže da je "Magnencije iz toga dokučio kako mu od Boga nije bilo dosuđeno da caruje".

 

Još zanimljivija je priča o Konstancijevu viđenju križa prije odlučujućega boja, što je imalo najaviti njegovu pobjedu, a koje se navodno dogodilo istodobno kad i čudesna pojava križa 7. svibnja 351. na istočnome nebu, dakle gotovo pet mjeseci prije bitke. Konstancijevu ukazanju posjedujemo dva cjelovita svjedočanstva. Petostoljetni crkveni povjesnik Filostorgije je zapisao: Konstancije je, dakle, postao uzurpatorov gospodar kad se u to doba pojavio znak križa u najsilnijoj veličini i sa strahovitim sjajem nadblistao danje svjetlo. Smotrio se nad Jeruzalemom otprilike u trećemu satu dana dok je predstojao takozvani blagdan Duhova. Vidio se taj Bogom ocrtani lik kako se proteže od takozvana Mjesta lubanja do Maslinske gore, dok ga je poput vijenca odasvud ovila velika duga. I upravo je duga objavila milost Razapetoga i Uzašloga, a vijenac pak carevu pobjedu. Ta svjetlonosna i časna pojava nije bila nevidljiva niti onima na vojni, već je, postavši jasna, Magnencija i one s njim, budući da su se predali štovanju demona, natjerala u neodoljiv strah, a Konstancija pak i one oko njega uzdigla u nesvladivu srčanost. Istu priču nudi sedmostoljetna Uskrsna kronika: Znak Kristova križa vidio se u Jeruzalemu u to vrijeme, bio je otprilike treći sat, na dan Duhova, blistajući pružao se na majske none po nebu od Maslinske gore do Golgote, mjesta gdje je Gospodin bio razapet prema istoku i odakle je Gospodin bio uznesen; duga uokrug štovanoga križa koji se ukazao imala je oblik poput vijenca. A u isti čas pokazao se u Panoniji augustu Konstanciju i vojsci koja je s njime bila u ratu protiv Magnencija. I kad je Konstancije počeo pobjeđivati, Magnencije se sukobio s njime kod grada zvanoga Mursa; pošto je poražen, Magnencije je s nekolicinom pobjegao u Galiju.

legija_495

S tim u vezi jasna je paralela s tada već općepoznatom legendom da se Konstantinu I. noć prije bitke kod Milvijskoga mosta u kojoj je 28. listopada 312. porazio carskoga suparnika Maksencija u snu objavio križ s naznakom da će po njemu pobijediti (Hoc signo victor eris). Tu usporedbu iznijeli su arijanski povjesnici u trenutku kad se zaoštrio sukob između arijanske homejske i pravovjerne strane, uzdigavši značaj bitke kod Murse u želji da participiraju u pobjedi cara Konstancija, tada već preminuloga pobornika arijanstva. U dvorskoj propagandi ta se poveznica zaobilazila, jer se Konstancije najkasnije od 350-tih godina htio prikazati kao jedini pravi nasljednik Konstantina Velikoga, a ne sin koji stoji u očevoj sjeni. Ovo najbolje potkrepljuje Julijan u svome panegiriku kad, uspoređujući Konstantina i Konstancija, jasno daje prednost sinu čiju pobjedu proglašava važnijom.Bitka kod Murse (1.dio)Kršćansko tumačenje prema kojemu je Konstancije, doživjevši viziju u boju protiv Magnencija kod Murse, postao pandan Konstantinu, dovelo je naposljetku i do predodžbe kako je borba između Konstancija i Magnencija bila ujedno i borba između kršćanstva i poganstva. Tako su se Konstancije i njegovi vojnici borili u znaku križa, a Magnencije i njegove čete uz potporu poganskih demona. U skladu s time Konstancijeva pobjeda značila je pobjedu kršćanstva, a poraz poganstva. Ovakvo shvaćanje našlo je mjesto i kod jednoga nearijanskog crkvenog povjesnika kao što je Teodoret. On pripovijeda da Konstancije nije htio poći u borbu s vojnicima koji nisu uzeli udjela u kršćanskim obredima, odnosno koji se nisu krstili: Naime, u ratu protiv Magnencija sabrao je svu vojsku i savjetovao je da svi skupa sudjeluju u Božjim otajstvima. "Doista", reče, "kraj života uvijek je nesiguran, i to ne ponajmanje u ratu, kad se s obje strane hitaju nebrojene strijele, štitovi i koplja, a dakako navaljuju i mačevi i sjekire kao i druga oružja tako da se uzrokuje nasilna smrt. Stoga se doista svakome dolikuje da nosi tu dragocjenu halju, budući da je najviše trebamo u onome životu. A ako se netko ovdje usteže primiti ruho, neka se sada udalji odavde i ode kući. Jer, neću otrpjeti da se borim zajedno s neposvećenima". 

mursa495

Izuzmemo li Sozomenovo kršćansko tumačenje priće o čudesnoj Konstancijevoj aklamaciji i Teodoretov navod o krštenju Konstancijevih vojnika, pravovjerna tradicija ne bilježi da je car u borbi protiv Magnencija imao Božju pomoć. Poznati odlomak iz Kronike Sulpicija Severa zapravo pokazuje da je pravovjerna strana zbog careva arijanstva svjesno zanemarivala tu temu. Osobiti utjecaj biskupa Valenta Mursijskoga u Konstancijevoj crkvenoj politici objašnjava se njegovom lukavom obmanom strašljivoga cara koji bitki nije niti pribivao, već je u tjeskobi čekao njezin ishod u crkvi izvan same Murse. Pobjeda nije ni po čemu imala obilježje Božje milosti ili čuda. Doduše, spominje se lažno čudo kad je biskup Valent, prethodno obaviješten o Magnencijevu porazu, caru dojavio vijest o pobjedi i pritom ustvrdio kako ju je primio od anđela, zbog čega je slabi vladar pao pod utjecaj krivovjernoga biskupa za kojega je otada isticao da mu je donio pobjedu: Naime, u to vrijeme kad se kod Murse protiv Magnencija tuklo u boju, Konstancije se nije usudio spustiti u vidokrug bitke i, uzevši za utjehu Valenta, tada biskupa toga mjesta, smjestio se u bazilici mučenikâ, položenoj izvan grada. No, Valent bijaše lukavo preko svojih uredio da prvi dozna koji bi bio ishod bitke, bilo da zadobije kraljevu milost ako bi prvi donio dobru vijest, bilo da, brinuići za život, prije uhvati prigodu za bijeg ako bi se zbilo ono suprotno. I tako, dok je malo onih koji bijahu oko kralja bilo uznemireno iz straha, a car tjeskoban, prvi je javio da se neprijatelj razbježao. Kad je onaj(Konstancije) zatražio da mu se dojavitelj pripusti, Valent, da uveća poštovanje prema sebi, odgovorio je da mu je vjesnik bio anđeo. Car, lak da povjeruje, poslije je otvoreno običavao govoriti da je pobijedio Valentovom zaslugom, a ne srćanošću vojske. Riječ je o kasnijoj konstrukciji Sulpicija Severa nesklonoj caru i arijancima, budući da suvremeni izvori, pogotovo Julijanovi panegirici i osobna careva trijumfalna propaganda, ne ostavljaju mjesta sumnji da je Konstancije veliku pobjedu kod Murse htio prikazati kao posljedicu Božje milosti, vlastite vojne umješnosti i sposobnosti svoje vojske. Osim toga, Julijanov prikaz pruža dojam da je car čitavo vrijeme osobno bio prisutan na bojištu i imao izravna udjela u rasporedu vojske. Doduše, budući da je slika cara koji moli u crkvi i izočan je s bojišta bolje odgovarala raširenoj predodžbi o tome kako bi djelovao jedan ranobizantski vladar, taj je opis našao svoje mjesto u suvremenim historiografskim prikazima bitke kod Murse.

Odjek bitke kod Murse, epilog i zaključak pročitajte u posljednjem nastavku bitke kod Murse 351. godine.

 

Piše: Hrvoje Gračanin (Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za povijest)
Izvor: http://hrcak.srce.hr



Pratite SiB.hr bilo kad i bilo gdje! Posjetite naš mobilni portal m.sib.hr