Jovo Čaruga - 2.dio - Uhićenje i reakcije na njega

Jovo Čaruga - 2.dio - Uhićenje i reakcije na njega

ČARUGINO UHIĆENJE

Unatoč slici romantičarskog buntovnika koju je imao kod određenoga dijela naroda (najviše siromašnih seljaka), godinama je veći dio Slavonije i Hrvatske strepio pred Čarugom i njegovom družinom. Upravo zbog toga ne čude šok i nevjerica koje je izazvala vijest da je 26. prosinca 1924. godine u Vinkovcima uhićen razbojnik Nikola Drezgić, koji je nakon gotovo osam dana tajenja priznao skrivani identitet. Naime, ispostavilo se da se radi glavom i bradom o čuvenom slavonskom razbojniku Jovanu Stanisavljeviću Čaruzi (27 godina), rataru iz Bara koji je pune četiri godine držao u strahu i trepetu čitavu gornju Slavoniju. Poznati hajduk uhićen je sa svoja tri suučesnika (Marko Drezgić iz Gračaca, Pavo Prpić iz Karlobaga i Mato Krmpotić iz Gospića) te otpraćen pod jakom oružanom pratnjom u Osijek. I u toj situaciji Čaruga je ostao dosljedan sebi - budući da su ga htjeli prevesti u Osijek u trećem razredu, Čaruga je nadoplatio razliku za sebe i oružnike te se vozio prema Osijeku u drugom razredu. Nakon priznanja svoga pravog identiteta, Čaruga je priznao i gotovo sva razbojstva počinjena u posljednje četiri godine u virovitičkoj županiji, Tompojevcima, Gunji i Ivankovu te ubojstvo nadšumara Pirkmayera, dok ubojstvo narednika Tintora najodlučnije poriče što se i pokazalo točnim kasnije u istrazi.

Čaruga je opisan kao mladi čovjek srednjega uzrasta, obučen u solidno građansko odijelo, tipičan slavonski Srbin, s crnim brčićima i bistrim crnim očima. Cijela njegova pojava odavala je dojam „bistrog i promućurnog vašarskog kartaša.

LAŽNI IDENTITETI

Zahvaljujući svojim mnogobrojnim prijateljima, a ponajviše novcu, Čaruga je nabavio dokumente na ime Nikola Drezgić te je kao takav ubrzo postao vojni nabavljač ili kako se to tada zvalo, liferant 17. pješadijskog puka čije je sjedište bilo u Vinkovcima. Zajedno s bratićem Markom, nabavljao je stoku za potrebe vojske. Zauzet tim poslovima, iznajmio je stan u Vinkovcima, u Vinkovoj ulici. Jedno vrijeme provodi i u Zagrebu gdje se liječi od sifilisa. Tako se s vremenom upoznao s mnogim uglednim ljudima, među kojima je bilo i službenika i policajaca. Toliko je Čaruga postao drzak da je sve češće upravo s njima sjedio i pio, a oni, naravno, nisu niti slutili koga imaju za stolom. Bio je poštovan gdje god se pojavljivao, a u svakom društvu bio je drag gost. Tako je, dok su pripadnici vlasti tražili Čarugu po šumama Slavonije i gorama Papuka i Krndije, Nikola Drezgić ugodno sjedio u Vinkovcima i s gradskom kremom uživao u blagodatima života.

Glavno pitanje postalo je kako je došlo do samoga uhićenja, a Hrvatski list u broju 6 iz 1924. godine donosi vijest da je slavnog razbojnika glave došla upravo žena, šokica Manda Smolčićeva iz Retkovca. Inače, Čaruga je imao veliku ulogu u društvenom životu Vinkovaca, gdje je proboravio posljednje dane na slobodi, naravno, skrivajući se pod lažnim identitetom. Upravo tamo ga je posjećivala spomenuta šokica kojoj se pak predstavljao pod lažnim imenom Milan Barić. Oružnici su jednom prilikom došli u posjed pisma adresiranoga na Mandu od strane „Milana" u kome se spominje pokušaj pljačke sela što ih je dovelo do izvjesnog Nikole Drezgića za koga se kasnije ispostavilo da je ni manje ni više doli najtraženiji slavonski bjegunac. Po dolasku u Osijek, zadaću da ispita Čaruga dobio je potpukovnik Stefanović kome je optuženik nakon početnog odbijanja suradnje, odlučio ispričati čitav svoj život.

Tako je Jovan Stanisavljević istovremeno uspješno igrao uloge hajdučkog harambaše na zlu glasu u velikom dijelu države, vojnog liferanta Nikole Drezgića u Vinkovcima i zaručnika Milana Barića u Retkovcima.

Čaruga je svoje uhićenje shvatio poprilično olako misleći da ga oružnici neće prepoznati ili da će uspjeti pobjeći, no zbog velikih mjera sigurnosti, to mu ovoga puta nije uspjelo. Tako je pripovijedao povijest svojih pothvata sve do 1923. godine, a vlasti za mnoga nedjela koja je priznao nisu niti znali. Sve u svemu, priznao je tako osamnaest nedjela koja je počinio sa svojim suradnicima, od koji je u čak sedam razbojstava došlo do ljudskih žrtava.

REAKCIJE NA UHIĆENJE

Najveća zasluga za uhićenje Jovana Stanisavljevića pripada oružničkom vođi postaje u Cerni, Stjepanu Balatincu. On jest, doduše, slučajno, ali u savjesnom, neumornom i energičnom vršenju svoje službe raskrinkao Čarugu i njegovu družinu te ih doveo pred lice pravde. Nakon što se pročuo glas o uhićenju, brojne općine vukovarskog, vinkovačkog i županjskog kotara donirale su velike svote u ime nagrade Stjepanu Balatincu jer ih je oslobodio straha od razbojnika koji su tri godine harali njihovim krajem.  

I nakon uhićenja i dolaska u Osijek, Jovan Čaruga još uvijek ne prestaje biti glavna vijest u Vinkovcima, čije je građanstvo još uvijek pod strašnim dojmom zbog činjenice da je zloglasni razbojnik tri mjeseca boravio u njihovoj sredini i slobodno se kretao među najutjecajnijim slojevima vinkovačkog građanstva. Ljudi s kojima je Čaruga bio u doticaju, većinom žene njegovih „ortaka", svjedoče o njemu kao o izrazito veseloj i humorističnoj osobi.

Postoji zanimljiva anegdota o tome kako se, u vrijeme kada je vladala hajka oko hvatanja Čaruge, komandir jednoga odreda, poručnik Zutić, spremao krenuti iz Virovitice u potragu za njim, jer se navodno skrivao u okolici Slatine. Čaruga je zapravo mirno uživao u jednoj kavani gdje se čak upoznao s poručnikom Zutićem, sjedio s njim za istim stolom i pio, a da ovaj nije znao o kome se radi. Također, i gvardijan virovitičkog samostana imao je posla s Čarugom kojega je čak i blagoslovio na Čarugovu zamolbu prilikom susreta u trafici, iako mu se učinio pomalo sumnjivim.

(nastavlja se...)

Pišu: Nataša Puljašić i Ivana Vučemilović-Grgić




Pratite SiB.hr bilo kad i bilo gdje! Posjetite naš mobilni portal m.sib.hr

Najave događaja