Jovo Čaruga - 1.dio - Jovina mladost i razdoblje prije uhićenja

Jovo Čaruga - 1.dio - Jovina mladost i razdoblje prije uhićenja

U nastavku serijala "Skidamo prašinu", donosimo vam priču o najpoznatijem odmetniku sa ovih prostora, čiji su lik i dijelo i danas inspiracija mnogim glumcima, spisateljima i drugim umjetnicima.

Teško razdoblje nakon I. svjetskog rata i velike promjene na karti Europe na našim područjima omogućilo je javljanje tadašnjih junaka u očima naroda, hajduka, koji su vodili borbu protiv vlasti u maniri engleskog Robin Hooda i pljačkaškim pohodima dizali cijelo područje na noge. Takve prilike stvorile su plodno tlo i najpoznatijem „harambaši" na području Slavonije i Like, Jovanu Stanisavljeviću Čarugi koji je, u kratkom razdoblju, uspio izazvati divljenje i strah u narodu, a cilj je ovoga rada donijeti osnovne podatke o životu istoimenog razbojnika, njegovom djelovanju u družini te naposljetku o njegovom slavnom završetku u dvorištu Sudbenog stola u Osijeku.

Jovan Stanisavljević rođen je u obitelji seljaka Prokopija Stanisavljevića 2. veljače 1897. godine u Barama, danas Slavonske Bare, općini Orahovica u Slavoniji, a obitelj mu je u selu bila poznata pod imenom Čaruga. Zadruga iz koje dolazi zloglasni slavonski harambaša bila je jedna od najbogatijih zadružnih kuća u virovitičkoj županiji.

OBITELJSKO PODRIJETLO I MLADOST

Od pradavnih vremena u zadruzi Stanisavljevića-Čaruga vladala je željezna disciplina te čvrsta i savjesna razdioba rada. Zadruga je napredovala sve dok ju nije preuzeo Čarugin otac Prokopije za čijega je upravljanja došlo do dekadencije jer nije umio zapovijedati ljudima i održati čeličnu disciplinu. Stoga je došlo do podjele zadruge.

Prokopije se uskoro razbolijeva, a svu brigu za novo imanje preuzela je na sebe Jovanova majka Ika, sve dok i sama nije umrla, nakon čega je sva briga za imanje pala na desetogodišnjeg Čarugu. Četiri tjedna nakon pokopa majke, otac mu se ponovno ženi. Odnos Čaruge i njegove maćehe od početka je bio loš, a u obitelji je radio najteže poslove što je i rezultiralo odlukom oca da Čaruga više ne nastavi školovanje. Čaruga prkosi odluci oca pa odlazi u Osijek na bravarski zanat koji ubrzo napušta i odlazi u vojsku 1915. godine. Odmah pri ulasku u vojsku biva prebačen na front gdje se suočava s neprestanom opasnošću pa već sljedeće godine bježi iz vojske.

Pri bijegu krade cjelokupno vojno odijelo, krivotvori dokumente i tako postaje natporučnik Fet kojega su slali na liječenje i odmor. U noći bijega čini i svoje prvo ubojstvo. Naime, Čaruga je bio zaljubljen u djevojku Katinku, kćer obližnjeg gostioničara, a tu se našao neki mađarski vojnik koji joj se udvarao. Čaruga dolazi naoružan do vojnika i ubija ga ispalivši nekoliko metaka u vojnika. Na taj način Čaruga ostavlja vojno bojište, a do kraja 1. svjetskog rata preživljava krivotvorenjem vojnih isprava, skrivajući se u slavonskim šumama. Vraća se kući 1918. godine i organizira „Narodnu stražu" te kao njezin zapovjednik dao je strijeljati ratara Stanka Bošnjaka (sada već počinio dva ubojstva, a ima samo 22 godine) zbog čega je, kao suučesnik u tom ubojstvu, osuđen na četiri godine zatvora u Srijemskoj Mitrovici. Već 1919. godine bježi iz zatvora, gdje je bio tretiran kao običan kriminalac i s time imao blaži zatvorski tretman te se odmeće u šumu dok jednoga dana nije naišao na „Kolo gorskih ptića" čuvenog harambaše Bože Matijevića iliti Crvenog Bože, koji je u ono vrijeme s obronaka Krndije i Papuka često slijetao u slavonsku ravnicu i svojim razbojstvima tjerao strah u kosti tamošnjim bogatašima.

SUSRET S BOŽOM MATIJEVIĆEM I PRIKLJUČENJE „KOLU GORSKIH PTIĆA"

Mladi Čaruga bio je brzo prihvaćen u družini u kojoj je vladala željezna disciplina i koja se sastojala od tada najčuvenijih razbojnika. Ubrzo nakon njegova priključenja „Kolu gorskih ptića", zajedno sa 23-godišnjim zapovjednikom Božom Matijevićem sastavio je njihov hajdučki zakon. Zakonske odredbe bile su stroge i surove, prilagođene hajdučkom načinu života. Tu su bili propisi krivičnopravnog karaktera koji kazuju što se sve smatra krivičnim djelom. Uglavnom su to bila djela vezana za dužnosti članova „Kola" kao što su: „poštivanje discipline, naređenja harambaše, ličnosti ortaka, čuvanje i održavanje oružja i borbene spremnosti ortaka, udaljavanje, izbjegavanje i bijeg iz borbe, izdaja itd. Harambaša je imao ulogu tužitelja, a ostali članovi „Kola" odlučuju o presudi i izvršenju. Kazne su bile vrlo surove – podvostručena straža, najopasnije mjesto u borbi, ukor i smrtna kazna."

Prilikom jednog razbojstva u kojemu je Božo Matijević ustrijelio krčmara kojeg su pokušali opljačkati, Čaruga je pokazao odlučnost i autoritarnost što je dovelo do toga da je proglašen vođom družine, umjesto glasovitog Matijevića koji ubrzo pogiba pri opkoljenju šume od strane oružnika. O njegovoj pogibiji kolale su razne verzije. Neki su pričali da je Božo u borbi teško ranjen pa si je sam oduzeo život kako ne bi pao živ u ruke žandarima, dok je prema nekim verzijama jedan od žandara zapucao na Božu te je zrno pogodilo ručnu bombu u njegovoj ruci koja je zatim eksplodirala i usmrtila svoga vlasnika.

Postoji i verzija po kojoj je Čaruga osobno ubio svoga vođu koji je bio teško ranjen pa ga je Čaruga ubio da ne bi dopao u ruke žandarima i odao svoje suradnike i njihovo skrovište. U narodu se ubrzo pročulo o pogibiji Bože Matijevića, čovjeka koji se okrenuo protiv zakona i odmetnuo u šumu u ime borbe za socijalnu pravdu i zaštitu obespravljenih i osiromašenih, ali je ubrzo, zaslijepljen vlastitom pohlepom, potpuno zaboravio na siromahe i pretvorio se u okorjelog drumskog razbojnika, oličenje straha i trepeta širom Slavonije. Mir i spokoj nastao nakon njegove smrti nisu potrajali za što se osobno pobrinuo Jovan Stanisavljević koji je ubrzo, sa svojom novom bandom počeo harati, krijući se po šumama u našičkom kraju, dobro čuvan od brojnih suradnika. U Našicama je krajem 1920. godine i službeno formirana nova razbojnička družina.

OKUPLJANJE VLASTITE DRUŽINE

Čaruga je često mijenjao družine i suradnike, najčešće Ličane i Dalmatince, šumske radnike. Nikada ih nije bilo više od šest do sedam i uvijek su operirali u vojničkim odorama. Čaruga ne krije da je pri svojim razbojstvima nastojao uzimati od ljudi koji su omraženi u narodu ne bi li tako stekao popularnost. Svaki puta, nakon počinjenoga nedjela, pobjegao bi u Dalmaciju, Liku ili Bosnu dok istraga ne bi završila. Svoje je suradnike birao vrlo pažljivo i to tako da mnogi od njih nisu niti znali njegov pravi identitet. Samo najsmjelijima i najsposobnijima odao bi svoje pravo ime, dok bi ostali bili na probnom roku dok se ne pokažu zaslužnima.

Prema svim svojim ortacima bio je izrazito nepovjerljiv i uvijek je s velikom dozom uzimao njihovo laskanje i hinjenje odanosti i pokornosti te je ispod oka uvijek budno motrio njihova kretanja, ponašanje i razmišljanja. Znao je da mnogi čekaju svoju priliku da ga smaknu i jednoga dana naslijede njegovo mjesto.

Začudo, u narodu su o njemu i njegovim pothvatima stvorene brojne legende. Prepričavale su se o njemu priče, nastajale su pjesme o „zaštitniku siromaha koji napada samo bogate, baš poput onog engleskog delije Robina Hooda."

Bilo je tu i naivnosti, neupućenosti i nemoći pred silom, ali najviše nezadovoljstva prilikama u novoj državi, životnim uvjetima, nemoći vlasti da zaštiti građane i njihovu imovinu te onemogući hajdučiju. Upravo iz tih razloga uspio je Čaruga zadržati sliku romantičnog buntovnika protiv vlasti iz viših pobuda.

(nastavlja se...)

Pišu: Nataša Puljašić i Ivana Vučemilović-Grgić




Pratite SiB.hr bilo kad i bilo gdje! Posjetite naš mobilni portal m.sib.hr

Najave događaja

Srijeda

Četvrtak

Petak