Osječki mostovi i zidine 3. dio

Osječki mostovi i zidine 3. dio

Oslobađanje Osijeka od osmanske vlasti donijelo je zapravo daleko dramatičniju promjenu samom gradu nego njegov pad pod spomenutu.

Veličinu, naseljenost i gospodarsku moć odnio je rat, a novi geostrateški položaj pretvorio je Osijek iz razvijenog trgovačko-prometnog središta na raskrižju putova u rubno vojno uporište na granici drugog Carstva.  Takvo stanje odrazilo se odmah i na osječke fortifikacije budući da ih je vojna uprava ocijenila trošnima i zrelima za popravak, no sredstva za isti nije mogla iznaći. Od oslobađanja nadalje jedan od osnovnih zadataka vojnih vlasti u Osijeku bit će upravo to – stalno popravljanje i proširenje fortifikacijskih objekata, no jednako stalna bit će i nestašica novca i materijala. Nakon bitke kod Slankamena 1691. konačno se pristupilo obnovi osječke tvrđave, no spor se vodio između koncepcije inženjera Beaulaincourta, koji je predviđao izgradnju tvrđavskog roga prema istoku, očuvanje turske palanke i njezino opasavanje zidom, popravak postojećih turskih utvrđenja tvrđave te izgradnju čak osam novih bastiona, i koncepcije Ludwiga Badenskog koji je želio porušiti staru gradsku tvrđavu i palanku te sagraditi posve novo utvrđenje. Konačna odluka vojnih vlasti bila je bliža onoj vojvode Badenskog, tako da je turska palanka srušena, a učinjenim zahvatima razbijena je okvirna urbana koncepcija Osijeka aktualna još od srednjovjekovlja. Preseljenjem dijela stanovništva iz srušene palanke na zapad oblikovala se jezgra onoga što će uskoro postati Gornji grad. 

Unatoč pristizanju novca na kapaljku do kraja 1694. završena je izgradnja istočnog tvrđavskog roga te manjih zahvata kao što su glasije, unutrašnji zidovi i bastioni, tako da je osječka utvrda pomalo poprimala tada zamišljeni oblik. I dok se život njezina stanovništva pomalo popravljao, zanimljiv je detalj kako njezinim arhitektima puni honorar nikada nije isplaćen. Nešto prije dovršetka istočnog tvrđavskog roga dovršen je i drugi projekt ovdje nam zanimljiv – novi pontonski most inženjera Kaiserfelda koji je zamijenio uništeni Sulejmanov, a smjestio se nešto bliže budućem Donjem gradu (koji je već bio u nastajanju).Početkom XVIII. stoljeća Dvorska je komora stavila kao imperativ izgradnju goleme vojne tvrđave u Osijeku, u koju su se trebali uklopiti elementi postojeće. Tri godine stanovništvo je mučno radilo na ostvarenju preduvjeta, a ni početak radova 1709. nije ih oslobodio bremena koje im je teretilo svakodnevnicu. Naime, da bi se ispunio ambiciozni plan Komore, stanovništvo je opterećeno besplatnom radnom obvezom (ako žive u blizini) ili podavanjem u novcu (ukoliko žive dalje). Izgradnja, povjerena zapovjedništvu generala Von Beckersa i izvedbi inženjera Gosseaua, bila je utoliko teža od izgradnje prijašnjih sličnih zdanja zato što se tvrđava nije radila na slobodnom prostoru, nego je u nju morao biti uklopljen čitavi jedan živi grad. Do 1719. dovršeni su nasipanje i utvrđivanje dravske obale, građenje pokretnih mostova prema tvrđavskom rogu, izrada odvodnih i obrambenih kanala, zgrada skladišta, barutana i bunara, zvjezdolika zidna ovojnica, bastioni svetih Leopolda (jug), Inocencija i Karla (istok), Josipa i Terezije (zapad), Vodenih, Novih i Valpovačkih vrata te većine vojnih zgrada utvrde. Završni dio radova vodio je potpukovnik von Heisse, a stanovništvo je iscrpljivano do krajnjih razmjera.

Do 1720. dovršene su krunska utvrda na lijevoj obali i zadnje konture vojne jezgre, a otada će ona biti još dopunjavana civilnim i crkvenim zdanjima. Zadnja slobodna gradilišta u osječkoj tvrđavi mahom su popunjena do 1733., a radovi poslije toga uključivali su još samo izradu bastiona sv. Elizabete i dva sv. Eugenija s dravske strane utvrde. Nakon tog zahvata, tvrđava je posjedovala ravno 8 bastiona.  Nakon prve trećine XVIII. stoljeća stanje osječke fortifikacije gotovo je ostajalo nepromijenjeno, unatoč značajnim promjenama u administrativnom životu grada. Prema kraju stoljeća dogodilo se ujedinjenje triju gradskih općina u jedinstveni Osijek (1786.), a početkom XIX. stoljeća on je postao i slobodnim kraljevskim gradom (1809.), no strukturalne promjene nisu dirale u čvrste zidine osječke tvrđave. Za Napoleonskih ratova neznatno je popravljena i učvršćena 1805. budući da je u nju dovezeno čak sedam lađa s carskim blagom, a eventualna živost bili su i francuski zarobljenici dopremani u nju na tamničevanje. Godine 1810. u Osijek je stigla i general-komanda za čitavo područje, čime je osječka utvrda dodatno dobila na važnosti. Drugi tematizirani objekt ovog rada, most, predstavljao je u to doba Osječanima daleko više problema nego povremeni neprilični ispadi vojske koje je sa sobom nosilo postojanje fortifikacije. Drveni most preko Drave, sagrađen 1779., konstantno je bio u rukama Ugarske dvorske komore, a takvo stanje ostalo je nepromijenjeno i nakon 1809. Dvorska je komora tako građanima naplaćivala uporabu mosta uz njihov grad, a ubiranje mostarine često se još uz to davalo i u koncesiju privatnim osobama, dok je održavanje bilo preskupo i slabo primjenjivano. Takva situacija dovela je do rušenja mosta 1821., nakon čega je Virovitička županija naložila njegov hitan popravak, a kao privremena zamjena organizirane su skele. Popravci mosta dovršeni su 1825. da bi se on ponovno urušio 1840., a građani još jednom bili osuđeni na uporabu trajekata. Sljedeće godine Komora je postavila privremeni most, no njegovo je pak postojanje bilo obilježeno nesigurnošću i nesrećama na koje se uporno žalila županijska vlast.  Tako se u pozadini pitanja mosta, a na teret njegovih svakodnevnih korisnika, suptilno odigrao još jedan sukob između slobodnog grada Osijeka, Županije virovitičke i Dvorske komore.

Pitanje mosta u fokus će ponovno doći tek dvadesetak godina poslije, a u međuvremenu će se dogoditi 1848. i sve popratne pojave, tako da će ga ovaj puta razmatrati vlada u Zagrebu. Ona je 1864. odobrila izgradnju novog mosta preko Drave za običan i željeznički promet, no zatražila da se s njom pričeka trasiranje željezničke pruge. Grad s takvom odlukom nikako nije mogao biti zadovoljan budući da je stari most oduvijek bio nesiguran, pogotovo nakon što je vrijeme učinilo svoje, a smetao je i prolasku parobroda za visokog vodostaja. Paradoksalno, 1870. izgrađen je samostalni željeznički most, i to još niži od postojećeg kolnog, što je dodatno ugrozilo plovidbu Dravom. Konačno, novi cestovni most izgrađen je 1872. stotinjak metara zapadnije od željezničkog te je omogućio sigurnije i efikasnije prometovanje preko rijeke. Sigurnost pak nije resila željeznički most, čija se drvena konstrukcija urušila 1882. skupa s kompozicijom punom husara, da bi 1884. na njegovom mjestu bio podignut novi, željezni most, koji je potrajao daleko duže te nakon 1945. preuzeo i cestovni promet, ostajući jedini čitav nakon Drugog svjetskog rata. Kolni je pak most osuvremenjen 1911. zidanim stupovima i željeznom konstrukcijom, a do tada, srećom, nije podlegao sličnoj sudbini kao stari željeznički.  U osvitu dvadesetog stoljeća javlja se i prva novost nakon stoljetnog mirovanja vezana za fortifikacijski sustav, no dok mostogradnja u to vrijeme napreduje, osječkoj su se utvrdi odbrojavali zadnji trenuci postojanja u grandioznom izdanju. Već zadnjih desetljeća devetnaestog stoljeća postala je izrazito nepraktična za sve vojne potrebe, a istovremeno se i nespretno uklapala u rastući grad koji se sve više povezivao. Iako se o rušenju raspravljalo još od 1905., više su vojne vlasti odbijale takav scenarij zbog zaoštravanja stanja na svjetskoj pozornici. Marokanske i Aneksijska kriza, Balkanski ratovi te konačno Prvi svjetski rat produžili su osječkoj tvrđavi neokrnjeni život još neko vrijeme, no promjene koje su stigle obrisat će zauvijek sustav u kojem je nastala, a s njime i njoj zapečatiti sudbinu.

Posljedni nastavak pročitajte sljedeći tjedan...

Piše: Zvonimir Glavaš...




Pratite SiB.hr bilo kad i bilo gdje! Posjetite naš mobilni portal m.sib.hr

Najave događaja