Glumci o glumi: Ljubomir Kerekeš

Glumci o glumi: Ljubomir Kerekeš

Biti izvrstan kazališni glumac u današnje vrijeme uistinu nije lako. Ljubomir Kerekeš svoju vjeru, pripadanje, moralitet nalazi u misiji glumca. Ništa mu nije palo s neba, ali on je glumac po rođenju. I zato je on upečatljiva, vrijedna zvijezda našega kazališnoga neba.

ljubomir kerekes 495FOTO: hnk.hr

Kako je i kada započelo Vaše maštanje o glumi?

Prvi susret sa kazalištem "iznutra" dogodio se u drugom razredu osnovne škole i to u redateljevoj potrazi za dvojicom sitnih dječaka koji će stati u kostim kaktusa i svojim bodljama pikati zločeste kauboje, tako da je moj prvi susret s kazalištem (kao malog i nevidljivog glumca) započeo jednim trnovitim i znojnim putem što se i do dana današnjeg pokazalo jedinim načinom na koji ja kao glumac i dan danas postojim. Ništa ne pada s neba, nema slučajnosti, nema poklonjenog ni namještenog, sve kroz trnje i znoj. Tako da sam već davno saznao kakva je zvijezda pod kojom sam rođen.

Koliko Vas je razmišljanje o glumi mijenjalo tijekom životnog sazrijevanja?

Moje glumačko sazrijevanje uvijek je imalo veliki utjecaj u mom životnom sazrijevanju s obzirom na činjenicu da sam već sa 20 životnih godina ušao u kazališni žrvanj glumačkog sazrijevanja. Kazalište kao pojam sa svojom konkretnošću i kazališna umjetnost sa svojim dostojanstvom na početku i kazališna predstava kao proizvod samog kazališta na kraju, u svojoj "zlatnoj sredini postojanja" krije mnoge zamke, isključivo sa ljudskog aspekta. Nikada mi nije bilo lako usavršavati vlastitu čistoću boreći se protiv taštine, jala i kasnije protiv otrcanog profesionalizma. U prvih nekoliko godina, na razne načine, pokušavao sam nametnuti svoju glumačku neartikuliranost pa sam tako, da bih dobio ulogu Aljoše u predstavi "Braća Karamazovi", na koljenima "propješačio" razgledavanje kazališta izvana u društvu redatelja i njegovih suradnika. Na kraju sam uspio u svojoj namjeri, doduše krvavih koljena i epitetom "egzibicionist" Da ne duljim o vlastitom egzibicionizmu i cirkusu "zlatne kazališne sredine" glumačko sazrijevanje je u potpunosti razlogom takvog čovjeka kakav sam danas. Životu na daskama i životu na asfaltu dajem podjednaku važnost i zato sam sklon reći da su temelj kazališta ljudi, u pravom smislu te riječi. "Samo" glumci, teško.

ljubomir kerekes 2 495FOTO: evarazdin.hr

Imate li neki samo svoj ritual prije predstave?

Nemam nikakav ritual, naprosto samo koncentracija. Potpuna i koja veseli.

Glumci ocjenjuju, procjenjuju, kritiziraju. Koliko Vam je važna kritika?

Glumci najčešće ocjenjuju kurtoazno iz razloga jer je vlastita osobnost ipak na prvom mjestu. Procjenjuju do određene granice, jer je realizacija vlastite uloge ipak Bogom dana. Kritiziraju iz umišljene veličine, trenutka uspješnosti koji je pitanje prošlosti, samodopadnosti, jer ipak je čovjek sam sebi najbolji prijatelj. Nemam ništa protiv ocjene, procjene i kritike, samo ako se stoluje u toj "zlatnoj kazališnoj sredini". Iskrenost, dobrohotnost, poštivanje, isto kao i pljuvanje vrlo lako se prepozna ako ste "trijezni i svoji", a sve ostalo je samo gluma - bez kostima, bez scenografije, rasvjete i u vlastitoj režiji. Mnogi zaboravljaju da je gluma umijeće laganja i uzimajući si za pravo da "lažu" zapravo otkrivaju istinu o sebi. Od bilo kakve kritike, pozitivne ili negativne, nakon svih glumačkih godina, nekako mi je najdraža šutnja.

Što je za Vas glumačka samokritičnost?

Oduvijek sam, sam sebi najveći kritičar, 32. godine radim, pošten odnos prema profesiji i instituciji čije boje branite, po meni je najvažnije. Kroz vlastito glumačko poštenje, možete najlakše preispitati, prostudirati, prepoznati i realizirati svaki izazov koji pred vas stavlja autor, redatelj ili ravnatelj drame. I što je najvažnije, u glumčevoj samokritičnosti nema olakotnih okolnosti.

ljubomir kerekes 3 495FOTO: hotflick.com

Vjerujete li uvijek u redateljevu koncepciju?

Uvijek, ne. Ja sam glumac koji voli mnogo slušati, no ako se redatelj uporno ponavlja u oskudnom koncepcijskom vokabularu ili redateljskom samozatajnošću skriva predstavu koju ni sam još nema ili ne vidi, ja provociram vlastitu kreativnost na sceni, među kolegama, tražeći istomišljenike. Pripremljen i kreativan redatelj, glumčevo je ogledalo.

Je li kazališna umjetnost u krizi?

Teško je to reći, jer kako za kazalište koje je prepuno reći da je u krizi, ili da je privatiziranje profesije kazališnog redatelja od strane glumca spoznavanje profesionalnog predznaka kazališta, ili da je nezavisno kazališta manje vrijedno od proračunski financiranog kazališta, ili da živući glumac piše pizdarije za razliku od davno neizvođenog i ne živućeg autora. Cijelo ovo moje lamentiranje ima svoj demant danas u hrvatskom kazalištu, jer i sa više novca, kazališta su bila zatvarana kao što i u totalnoj besparici kazališta rade i stvaraju.

ljubomir kerekes 4 495FOTO: dalje.com

Što Vam je najviše značilo u filmskoj ili kazališnoj karijeri?

Najviše mi znači biti i zvati se glumcem. Poslova je bilo i bude, odličnih i prosječnih, krivih i nerealiziranih, željenih i neprežaljenih, ali u tom osjećaju biti i zvati se glumcem ja ipak dan danas ne znam što je to gluma. Sto ljudi sto ćudi, pa tako i sto glumaca. Znam samo da me to izgaranje nečijeg života u mojoj glavi i tijelu ispunjava u potpunosti. Svaki posao, bez obzira, kazališni, filmski, televizijski, samo je novi tekst, nova uloga, nova premijera, novi izazov, tako da je za glumca svaki iskorak iz "kazališne zlatne sredine" iskorak iz prosječnosti života kazališta i glumca.

Tekst: izv. prof. art. Mira Perić Kraljik




Pratite SiB.hr bilo kad i bilo gdje! Posjetite naš mobilni portal m.sib.hr


Najave događaja

Utorak

Srijeda

Četvrtak