GLUMCI O GLUMI: dr. sc. VITOMIRA LONČAR

GLUMCI O GLUMI: dr. sc. VITOMIRA LONČAR

Vitomira LoncarFOTO: Wikipedia

Osječka glumica Mira Perić Kraljik ovoga tjedna predstavlja svoju kolegicu Vitomiru Lončar.

Vi ste svestrana umjetnica ali u ovom razgovoru bih željela provocirati i Vaše glumačko iskustvo i rad. Kada je započelo Vaše maštanje o glumi?

Ja sam nekako oduvijek znala da ću biti glumica. S 8 godina počela sam ići u studio dječje radio drame kod Božene Torjanac, nakon toga sam u osnovnoj školi osnovala svoju glumačku družinu, zatim sam otišla u PIK u dramski studio Zvjezdane Ladike i sasvim prirodno, nakon gimnazije, upisala sam glumu s 18 godina. Nisam ja mnogo maštala. Ja sam se odmah prihvatila posla!

Studiranje Glume je li ispunilo Vaša očekivanja?

Pa ne baš. Na Akademiji sam uvijek bila, kako se to kaže, peta s lijeva u šestom redu. Odnosno, nikad se prema meni i mojim potrebama i mogućnostima nisu na klasama birali komadi. Glavne su uloge uvijek bile rezervirane za neke druge. Oduvijek sam bila štreberica pa sam diplomirala u roku za 3 godine i 9 mjeseci i to s prosječnom ocjenom 4,69, ali su mi ocjene iz glume u indeksu bile – najniže. S Akademije pamtim pojedine profesore koji su me fascinirali i formirali me. Tu je prije svega Neva Rošić (scenski govor zadnje dvije godine). Neva je bila najznačajniji pedagog u mom umjetničkom životu i danas zauzima najvažnije mjesto. Premda mi je predavala scenski govor a ne glumu, ona me glumački i privatno osvijestila. Važan profesor bio mi je Zlatko Crnković (scenski govor prve dvije godine), a iz teorije najljepša su mi sjećanja na dr. Bratoljuba Klaića i njegovu asistenticu dr. Đurđu Škavić, akademika Nikolu Batušića i Ranka Marinkovića koji mi je predavao dramaturgiju. Također važnu ulogu za vrijeme mog boravka na Akademiji imao je i Zlatko Bourek koji mi je objasnio što sve trebam učiniti da bih bila najbolje moguće izdanje same sebe.

Koliko se Vaše razmišljanje o glumi mijenjalo tijekom glumačkoga i životnog sazrijevanja?

Kako čovjek stari i mijenja se tako se i mijenja i njegov odnos prema glumi, odnosno, prema poslu kojim se bavi. Svoj odnos prema glumi mogu podijeliti na tri razdoblja. Budući da mi je glumačka karijera završila još 2004. godine, kada sam igrala svoju zadnju ulogu (Ines u predstavi «ŽivotX3», Yasmina Reza, redatelj Ivica Šimić) imam dovoljan vremenski odmak na svoju glumačku karijeru.

U osamdesetim godinama (diplomirala sam 1981.), najsretnija sam bila na sceni, potreba za glumom bila je 24 sata na dan, radila sam impulzivno, intuitivno. Kako na Akademiji nismo učili načine na koji se radi uloga, sustave, matrice, nisam imala nikakvu mogućnost ODABIRA kojem bih se načinu rada priklonila. Ovo je razdoblje trajalo do sredine osamdesetih godina kad sam počela osvještavati vlastiti proces rada. Krajem osamdesetih, točnije, u proljeće 1989. godine, radila sam s Paolom Magellijem predstavu «Nacija» u ZKM-u i kroz taj rad sam definitivno formirala svoj odnos prema stvaranju uloge i počela sam vjerovati u proces koji se u meni događao.

Nakon toga napravila sam i svoju najdražu ulogu, Annie u «Pravoj stvari» Toma Stopparda (prosinac 1989.), također u režiji Ivice Šimića, a zatim i «Dvostruku nevjeru» s Vladom Habunekom.

U to vrijeme počela sam raditi na televiziji i sve do 1996. vrlo sam malo radila u kazalištu. Do kraja tisućljeća sve što sam radila bilo je sa sviješću tome što radim, sa spoznajom da sam glumica koja mora akumulirati sve podatke o ulozi, a tek onda «izlazi van», da mi je proces traganja za ključem uloge relativno dug i da nisam previše sklona improvizacijama. Krajem devedesetih godina prošloga stoljeća sve manje sam se osjećala samo glumicom, a sve više su me počeli zanimati drugi aspekti kazališta, osobito produkcija. Početkom tisućljeća počinjem gubiti interes za glumu premda sam glumačku karijeru završila s kvalitenim ulogama i nagradama. Što zbog bolesti, a što i zbog nedostatka interesa, potpuno odustajem od glume 2004. i danas igram samo stare predstave. Ukratko, od početne strasti i neosvještenog procesa, preko stabilnog osjećaja sebe kao glumice koja gradi ulogu, pa do gubitka interesa za posao, prošlo je 25 godina moje glumačke karijere.

Što je za Vas glumačka emotivna inteligencija?

Više ne razmišljam kao glumica pa na ovo pitanje ne mogu jednostavno odgovoriti. Igram samo reprize pa za mene emotivna inteligencija znači brza mogućnost prilagođavanja prema partneru i situacijama koje se događaju na sceni.

Koliko ste posvećivali pozornosti prvoj čitaćoj probi?

Čitaće su mi probe bile iznimno važne, pa tako i prva čitaća proba. Nikada nisam nespremna dolazila na prvu čitaću probu, uvijk sam već na nju došla, na neki način, spremna. Mislim da je to vrlo važna proba jer se prvi puta stavljamo u širi kontkest unutar predstave, izvan svoje uloge.
Budući da je veliko kazališno iskustvo iza Vas još nam nešto recite o Vašoj glumačkoj metodi stvaranja lika?

Kao što sam već rekla, razvila sam vlastitu metodu rada na ulozi što je uključivalo akumuliranje podataka o liku, o njegovim emocijama. Tek kada bih zaokružila tu sliku usuđivala sam se i «zaplivati» u ulozi. Sjećam se da mi je na generalnoj probi predstave «Roda i Lisac» Ivica (Šimić) koji je predstavu režirao rekao: pa dobro, kada ćeš više početi glumiti? Nisam bila spremna ni na generalnoj probi, a na prvoj izvedbi je «puklo». Na predstavi «ŽivotX3» tjedan dana prije premijere nazvao me kolega i partner u predstavi Ivica Zadro, izvrijeđao me i rekao da je to nepodnošljivo što «glumim» i da kad ću više dati nešto od sebe. «Proglumila» sam dva dana nakon tog razgovora. Jednostavno, spora sam glumica i sve treba doći na svoje mjesto da bih se usudila krenuti. Ima kolega koji se «zalete», «zaplivaju» pa – što bude. Ja nisam taj tip.

Postoji li u Vašim sjećanjima najgori glumački poraz?

Volim onu poslovicu da poraz ne postoji, postoji samo «povratna informacija». Vrtim po glavi i ne mogu se sjetiti baš nekog debakla.
Imate li neki samo svoj ritual prije predstave recimo za suzbijanje treme?

Nisam nikada imala veliku tremu, uvijek je to bilo poticajno uzbuđenje i želja da se izađe na pozornicu. Volim u garderobu doći ranije, nikada u zadnji čas i na taj način se najbolje pripremim. Također mi pomaže kontrola rekvizite prije predstave. Moram biti sigurna da je sve na mjestu.
Koliko Vam je važna kazališna kritika? Negativna kritika kako djeluje na Vašu osobnost?

Nikada kritiku nije jednostavno prihvatiti. No, moram priznati da teže podnosim kritiku za vlastitu produkciju nego što sam ih primala za glumu. Nekada su mi kritike puno značile, a danas je pravih kritika uistinu tako malo da ih se može tražiti u tragovima. I ne zanimaju me previše.

Što je za Vas glumačka samokritičnost?

Za mene je to mogućnost otklona od napravljenog. I želja da se uvijek bude – bolji.

Što je slava, uspjeh, samodopadnost?

Vrlo sam brzo postala ono što se u našim uvjetima zove «slavna». Uloga Štefice Cvek u filmu Rajka Grlića «U raljama života» donijela mi je već na početku profesionalne karijere veliku popularnost, naslovne stranice, intervjue, prve nagrade, putovanja. Nakon toga uslijedila je televizijska popularnost zbog TV emisija Limačijada i Malavizija tako da mogu reći da sam taj dio «riješila» relativno rano što mi je donijelo sigurnost. Slava mi je donijela mnogo lijepih trenutaka i susreta. Nemam loših iskustava. No, za razliku od slave, osjećaj uspješnosti nisam doživjela ni na televiziji niti na filmu nego u kazalištu.

Samodopadna nisam kao čovjek ali sam se znala susresti sa samodopadnim kolegama. Mislim da je samodopadnost iznimno štetna u našem poslu jer je orijentirana na pojedinca, a kazalište i gluma uvijek ovise o partneru, dakle, bitan je kolektivan čin, zajednički rad.

Vjerujete li uvijek u redateljsku koncepciju?

Moram vjerovati jer inače ne mogu raditi.

Koliko je važan scenski partner?

U kazalištu je presudno važan. Partner te motivira ili ne, podržava ili ne, bez partnera nema dobrog kazališta. Nekada mi je vlastiti suprug (Ivica Šimić) bio najdraži partner. Odlično sam se slagala i s Ivicom Zadrom kao partnerom u mnogim predstavama. Danas mogu reći da mi je najdraži partner Dražen Čuček s kojim još uvijek igram nekoliko predstava i svakoj se izvedbi, zbog našeg specifičnog glumačkog odnosa, iznova veselim.

Je li kazališna umjetnost u krizi?

Kako gdje. Kod nas sa sigurnošću mogu reći da – JEST. Sustav je potpuno poremećen a to se mora reflektirati i na kvalitetu kazališne umjetnosti.

Postoje li u kazališnoj umjetnosti klanovi, lobiji, namještaljke?

Naravno da postoje. O tim pojavama u Hrvatskoj često pišem svake nedjelje u svom blogu Slamka spasa na Večernjakovoj blogosferi već tri godine.

Što bi se hitno trebalo mijenjati u institucionalnim kazalištima i kakva je pozicija neovisne scene?

Nije moguće na ovako malo prostora napisati što bi se sve trebalo mijenjati u našem kazališnom sustavu. O tome sam napisala cijeli doktorat («Hrvatska kazališna tranzicija – kulturni, zakonodavni i organizacijski aspekti») i još nisam uspjela obuhvatiti sve što je potrebno mijenjati. Naime, naš je sustav ostao petrificiran i nije se uspio prilagoditi novim okolnostima i vremenu. Hrvatsko je kazalište jedino područje ljudske djelatnosti koje nije doživjelo promjenu u tranziciji, a to se itekako reflektira na sustav pa i na kvalitetu same djelatnosti. U socijalizmu smo imali samo javni sektor, a privatna, odnosno neovisna kazališta, bila su incidenti (Teatar u gostima, Histrion, Mala scena). Promjenom zakonodavnog okvira 1996. godine, omogućena je privatna inicijativa koja je donijela mnoštvo malih kazališta i kazališnih družina pa je danas situacija takva da je od 131 registriranog kazališta u Hrvatskoj njih 30 javnih a 101 privatno, a omjer javnog financiranja je 99,7% sredstava u korist javnog i 0,3% za privatna kazališta. Taj nerazmjer je pokazatelj pravog stanja stvari. Prema istraživanju kolege Marka Torjanca privatna kazališta pritom ostvaruju 50% cjelokupnog premijernog programa u RH i njihove predstave pogleda 50% sveukupne publike.

Kod nas se riječ «privatno» u kulturi doživljava kao komercijalno što nije isto. Nikada me nitko na blagajni nije pitao o papiru registracije mog kazališta. Publiku zanima je li predstava dobra ili nije. No, sustav zanima samo vrsta registracije. To je na duže staze neodrživo za privatni sektor i stvarat će daljnje podjele i ići na štetu kazališne umjetnosti. Sustav zahtjeva potpunu promjenu paradigme, a za to je prije svega potrebna politička volja – koje nema. Također nema ni svijesti kod samih sudionika kazališta u Hrvatskoj da su promjene nužne. Javni sektor promjene ne želi. I tako smo, eto, blokirani.

Još nešto o poremećenom kazališnom sustavu?

Naš sustav nema školovanih lidera u kulturi (upravo o tome, zajedno sa svojim bivšim mentorom Sanjinom Dragojevićem, pišem knjigu), zapošljava se po podobnosti ne po sposobnosti, nemamo sindikat koji štiti struku kao takvu nego isključivo prava zaposlenih glumaca, nemamo jasnu sliku o tome što bi to bili poslodavci u kulturi, postojeći Zakon o kazalištu potiče sukob interesa umjesto da ga regulira, što je iznimno loše, imamo premalo organizacijskih modela unutar kojih se kazališna djelatnost može razvijati... Kao što sam rekla, previše je toga poremećenog da bi stalo u jedan ovakav tekst. Osobno sam po statusu samostalna umjetnica i ići ću, bez obzira na nagrade, priznanja, doktorat, docenturu i ekspertizu, u mirovinu s 1.400,00 kuna. Neusporedivo manje od bilo kojeg glumca koji možda na pozornicu stane tri puta godišnje. Ili manje. Tko želi ići u takve «slobodnjake»? Nitko normalan.

Osobno se zalažem za promjenu sustava i kroz teorijske analize, pisanje na svom blogu, znanstvene i stučne radove, a do nedavno sam se za to zalagala i kroz nastavu na Odsjeku produkcije na ADU gdje sam honorarno radila. Na žalost, malo nas je koji želimo i tražimo promjene. Izgleda da većini odgovara ovo stanje «dobro organiziranog kaosa» koji ne može donijeti ništa dobroga. Sustav kakav imamo danas potiče umjetnike na stalno zapošljavanje, ne na izvrsnost. Nema audicija, ne stimulira se fluktuacija, slobodnjaštvo, ne potiče se napredovanje, edukacija, usavršavanje, znanje. Ako jednom uđeš u sustav u njemu možeš ostati i opstati do kraja života, a da pri tom nitko ne propituje tvoju kvalitetu. Kako u takom sustavu kazalište može biti bolje? Kod nas je na razini skandala kada neki glumac prijeđe iz jednog kazališta u drugo, a u razvijenim sustavima je to jedino logično i moguće, ide se tamo gdje ima posla koji te potiče da daješ sve od sebe. Imamo trenutačno čak četiri škole (Zagreb, Osijek, Split i Rijeka) koje godišnje proizvode veliki broj novih umjetnika, a sustav je za njih zatvoren. Audicije postoje samo u privatnim kazalištima, a u javnim su samo vrlo rijetka pojava. Kazališta su nam postala socijalna, a ne umjetnička kategorija. Odnosno, sustav se bavi socijalnom, a ne kulturnom politikom. Kako iz toga može izaći išta dobroga?

Vi ste i znanstvenica?

Nikada nisam mislila da ću se baviti znanošću. No, kada je bolest definitivno zapečatila moju glumačku karijeru (a to se sretno poklopilo i s mojim gubitkom interesa za glumu) dogodio se neočekivani obrat. Prvo sam sasvim slučajno završila na edukaciji o strateškom planiranju koju je vodio dr. Sanjin Dragojević i u glavi su mi se počeli događati zanimljivi procesi. Iznenada se probudila silna želja za učenjem. No, kako sam već imala dosta godina za novi početak, nisam imala sigurnosti u vlastite sposobnosti. Tu se pak stvorila prijateljica Snježana Banović (koja je također doktorirala) koja me pozvala na Odsjek produkcije kao vanjsku suradnicu, a onda me poticala da upišem i doktorat. I tako sam spletom okolnosti završila u znanosti koja me uistinu ispunjava. Od te ključne 2006. godine završila sam, uz doktorat, i mnoge edukacije, stekla više različitih certifikata i svoj bivši posao (gluma) počela gledati kroz «drugačije naočale». Ukratko, gluma je u mom životu postavljena na svoje mjesto, a to znači da ju smatram samo jednim (svakako bitnim) dijelom kazališta. No, za mene je kazalište mnogo više od glume, mnogo više od «JA na pozornici».

Kakav je Vaš stav o kazališnim nagradama?

Nagrade su uvijek poticajne. Osobito mladim ljudima. No, mislim da kod nas svjedočimo vremenu u kojem imamo inflaciju nagrada i priznanja.

Što Vam je najviše značilo u kazališnoj i filmskoj karijeri?

Najviše mi je značilo, a znači mi i danas, to što sam suosnovala kazalište Mala scena. Mislim da sam svojim djelovanjem kroz Malu scenu najviše dala i kao glumica, a još više kao producentica i poduzetnica u kulturi. Filmova nisam napravila mnogo, ali je Štefica obilježila jedno razdoblje mog života i ostala je upisana u pamćenje mnogih ljudi. Više sam snimala za televiziju, osobito u osamdesetim godinama prošloga stoljeća kada su se još snimale drame i to mi je mnogo značilo i voljela sam tu vrstu posla.

Danas me kazalište više zanima na teorijskoj razini, volim pisati o kazalištu, raditi znanstvena istraživanja i gledati ga «s druge strane».

Što Vas u Vašoj svestranosti najviše ispunjava je li to možda ipak gluma?

Promjena karijera kroz koje sam prošla donijela je promjene i u moj odnos prema kazalištu i na kraju sam od svega – najmanje glumica. Da me netko pita što bih sada najviše od svega radila kada je kazalište u pitanju, odgovor bi bio – samo bih istraživala i pisala. I producirala osobito zahtjevne projekte. Gluma mi već dugo nije ni na kraj pameti i teško mogu shvatiti zbog čega sam tako silno željela biti glumica.
U mom slučaju ne vrijedi poslovica: «Prva ljubav zaborava nema». Kod mene je zaboravljena kao da je nikada nije ni bilo.

Koje glumce cijenite, uvažavate, volite?

Ima mnogo glumaca koje volim i cijenim i to u svim generacijama. Moram priznati da me uvijek iznova oduševe dvije Ksenije: Marinković i Pajić. Još ih nisam vidjela da su napravile nešto što nije bilo iznimno. Dražen Čuček, Milan Pleština, Judita Franković, Hana Hegedušić, Doris Šarić Kukuljica i Jadranka Đokić neka su imena za koja mogu reći da smatram da su iznimni u našem okruženju!

Razgovarala: Izv. prof. art. Mira Perić Kraljik




Pratite SiB.hr bilo kad i bilo gdje! Posjetite naš mobilni portal m.sib.hr


Najave događaja

Utorak

Srijeda

Četvrtak