SiB Plus / Ja, ja, ja i migrena

Sandokanove cipele

Sandokanove cipele

Pred vama je novi nastavak Migrene pod naslovom "Sandokanove cipele".

U mojoj zgradi živjela je jedna žena po imenu gospođa S. Ne znam zašto, ali svi su je tako oslovljavali, čak je i na poštanskom sandučiću pisalo Gospođa S. Užasno me zanimalo kako je to moguće, kako se neko može tako zvati. Još dok sam bio mali, uvijek sam pozivao prijatelje da vide kako u mojoj zgradi živi Gospođa S., da se ona tako zapravo zove, da ju svi tako zovu i čak se nekada znao i oklade dobivati jer mi nitko nije vjerovao. Jedno sam je vidio kako priča s nekim čovjekom koji bio poprilično čudnog izgleda. Imao je turban na glavi, gusarske hlače i bio je bos. Mislio sam da je to nekakva šala, ili da je gospodin glumac. Doduše, nitko ne može potvrditi moju priču jer je bilo jako kasno navečer, pušio sam na balkonu i nisam mogao zaspati. Ona je izašla van i nešto s njim razgovarala. Pošto živim na drugom katu, nisam uspio sve čuti, ali znam da sam čuo nešto o nekakvim cipelama. To mi je probudilo maštu, jer kao što sam već rekao, gospodin nije imao cipele, a tema razgovora je između ostalog bila i cipela. Jednog dana skupio sam hrabrost i pozvonio kod Gospođe S. Nije da sam bio pri sebi, ali ipak sam bio dovoljno svjestan što činim. Otvorila mi je vrata i pozvala me unutra. Stane je bio jako velik, zapravo, mislim da je nemoguće to koliko je velik bio jer mislim da takav stan i ne stane u našu zgradu. Imao je jedno 7 soba, i tunel dugačak kao žuta ciglana cesta iz Čarobnjaka iz Oza. Kada smo napokon stigli do dnevne sobe, ljubazno mi je rekla da sjednem i ponudila me čajem. Zašto čajem, najgluplja stvar za ponuditi nekog, ali, na moje iznenađenje prihvatio sam ga s oduševljenjem. Kada ga je donijela, sjela je i upitala može li mi nekako pomoći. Pomalo uplašen, zbunjen i nervozan, upitao sam ju za njeno ime i ispričao joj situaciju od one noći. Ona se nasmijala i rekla da ju to niko nikada nije pitao, da joj je zanimljivo što mladić kao što sam ja ima interesa za muškarce u turbanima i odlučila mi je ispričati svoju priču. Slušao sam pažljivo, pomalo u nevjerici, pola toga sam i zaboravio, ali sjećam se najvažnijih stvari. Rekla mi je da je ona zapravo gospođa Sandokan te da je onaj gospodin bez cipela zapravo bio pravi Sandokan, njezin suprug. Ne žive zajedno već godinama, ona je prije bila sirena, a on gusar, i kada se ona htjela smirti i živjeti normalan život, on joj nije dao i tu su se posvađali. Rekla je da ima sina koji živi u Australiji i da se rijetko čuje s njim, da nemaju baš neki odnos te je zbog toga tužna. Bilo mi je jako žao, nisam u biti mogao vjerovati, ali sam svejedno bio nepristojan pa sam pitao zašto je bio bos. Odgovorila mi je da ona čuva njegove cipele, tj. da mu ih je otela jer nije htio plaćati alimentaciju, a te cipele je svojevremeno pokazivala ljudima na tržnici za novac, dok je još Sandokan bio popularan. Eto, mislim da i dalje živi Gospođa S., samo ju više nisam vidao nikada, jako dugo zapravo.


Piše: Marin Seleš

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita


Izdvojeno

Reci što misliš!