Parkour je prirodna metoda razvijanja ljudskog tijela kako bi bilo sposobno kretati se što brže, sigurnije i efikasnije kroz okolinu, koristeći samo svoje tijelo i um...

Parkour je prirodna metoda razvijanja ljudskog tijela kako bi bilo sposobno kretati se što brže, sigurnije i efikasnije kroz okolinu, koristeći samo svoje tijelo i um. Alen Župarić i Kristijan Knežević su dva prijatelja koja se poznaju već duže vrijeme, no njihovo prijateljstvo učvrstila je i ljubav prema neobičnom extremnom sportu. Pogledajte što su nam ispričali...

Alen se bavio Skateboarding-om, a Kristijan je crtao grafite i u ostalo slobodno vrijeme pokušavao izvoditi raznorazne vratolomije. Davne 2007. godine do ova dva dečka došao je i video iz Londona koji im je na neobičan način promijenio život – video o Parkouru.

Sadržaj se nastavlja...

„...U to vrijeme Kristijan je već znao salto unaprijed i preskakao je svakakve ograde, čak je preskočio i auto. Ostao sam bez daha kad sam to vidio..."

Kako su dani prolazili, Kristijan je bio sve „luđi" i zaljubljeniji u Parkour. Kad je vidio što ljudi rade, ponavljao je trikove bez ikakvog straha. Od tog trenutka i u Alenu se stvorila želja da bude „lud" kako Kristijan.

„...On je bio "lud" čim je vidio što ljudi rade, nije imao nikakvog straha, te je isti dan pokušao salto unazad i uspio ga iz prve..."

U početku su Alen i Kristijan vježbali odvojeno. Kristijan je brzo napredovao te je naučio još mnogo trikova, dok je Alen uz nešto više truda učio polako no uspješno. Uz gledanje tutoriala, odskočne daske od federa,madraca te pijesak, zemlju i neizostavno uprljanu odjeću i tijelo, nakon nekog vremena rezultat se pokazao.

„Svaki put nakon vježbanja sam dolazio kući prljav, jer jednostavno nisam mogao naučiti trik iz prve, bilo je puno padanja i upadanja. Pa sam tako sve češće i češće odlazio na pijesak i zemlju, nosio lopatu kako bih si mogao napraviti nekakvo mjesto gdje bi pokušavao i druge trikove. Svaki puta kada bi me Kristijan vidio negdje u gradu pitao bi me "Jesi li naučio salto?" i nabacio osmijeh, te mi je i dao svoj broj mobitela da mu javim ako naučim nešto. Nakon raznih upadanja i prljanja polako sam već i naučio neke osnovne trikove, salto naprijed i salto unazad."

Došao je dan za novi trik - Wallflip (trčanje po zidu, pa salto unazad). Nakon pronalaska odgovarajućeg zida, neuspjelih pokušaja i padanja na glavu i leđa, još uvijek je bilo snage za nastavak, a odlaženje kući nije dolazilo u obzir. Uz smijeh prijatelja koji su bodrili pokušaje došao je i dan kada je Alen prvi puta napravio svoj Wllflip. Nakon njega uslijedili su i prvi video materijali te međusobna natjecanja, vježbe i treninzi između dva talentirana prijatelja.

„Svaki puta kad sam išao učiti nekakav trik, uvijek je bilo frendova iz ulice koji bi došli gledati i smijali mi se kad bih pao, mislim da je to i jedini razlog zašto su i išli gledati haha... „

Skoro svi u Županji su pogledali video materijale Alena i Kristijana, pa su se tako javljale i nove, mlade nade željne znanja i adrenalina. Mjeseci su prolazili, mnogi su odustajali i pokušavali. No, ozljede se često bile glavni razlog za odustajanje.

Srećom, niti jedan od ova dva mladića nije doživio težu tjelesnu ozljedu tijekom bavljenja Parkourom. Bilo je tu posklizavanja, krivog okretanja i modrica, no težih ozljeda ili većih prijeloma ne.

Kako je ljubav prema Parkouru rasla, rasla je i želja za pravim mjestom za napredovanje. Kako su mjeseci prolazili dečki su sve više željeli gimnastičku dvoranu kao prostor u kojem bi mogli naučiti nove trikove. Nakon što su saznali za skupinu iz Osijeka koja se također bavi Parkourom, posjetili su osječku gimnastičku dvoranu nekoliko puta te shvatili koliko im ista nedostaje u Županji.

Školska dvorana u Županji namijenjena je prvenstveno za rukomet, nogomet i košarku te ne posjeduje nikakve box-ove i strunjače koje bi bile prigodne za vježbanje. No ipak, u susret im je izašao profesor tjelesnog i gradske mažoretkinje koji su dečkima ustupili dio dvorane besplatno na 2 sata tjedno.

Bilo je tu raznih videa, scena i ideja, no zbog obveza period 2011/2012 nije se posebno isticao. Početkom ljeta 2012. krenuli su ozbiljnije vježbati i učiti nove trikove.

„Svoj grad smo iskoristili maksimalno koliko god smo mogli ,no jednostavno nema mjesta gdje nismo bili. Tražili smo razne lokacije kako bih snimili samo par sekundi videa. Sekundu po sekundu i naši video materijali sada pokazuju sve što smo naučili u maloj Županje, no u nadi da ćemo ove godine dogurati i malo dalje i nešto više."

Želja im je putovati u druge gradove i snimati video uratke, tražiti nove lokacije, ali i imati dovoljno sredstava s kojim bi se to sve moglo priuštiti. Financijsko stanje je teško, pa dečke tjera na sve manje trening.

No, nadamo se kako će se i dalje nastaviti baviti ovim zanimljivim sportom te ga progurati na veću razinu i tako privući još mladih koji vole adrenalin te ekstremne sportove. Ovim putem želimo im puno sreće, minimalno padova i čeličnu volju.

Tekst: SiB.hr, Alen Župarić
Foto: Alen Župarić, Kristijan Knežević