Čitam vijesti o senzacionalnom uspjehu naših tenisača, o fantastičnoj atmosferi koju je osječka publika napravila te o tome kako ih je nosila u tom, ovaj put, zaista senzacionalnom pothvatu.

Nije mala stvar kada dođeš u poziciju predstavljati svoju zemlju kao vjerojatno zadnji, predzadnji «pik» jer su glavni igrači umorni od brojanja novaca predstavljajući sebe te pritom uspiješ ostvariti najveći uspjeh karijere. Zaista za svaku pohvalu. No, nažalost, pisanje zasluženih hvalospjeva o Franku, Nikoli i ekipi ovog puta nije tema. Vraćam se na rečenicu gdje sam čitao vijesti o Davis cupu te komentare društvenih kroničara, ratnika tipkovnice i ostalih vrsnih analitičara čije mišljenje da se uvaži bi bili najbogatija država svijeta.

Oni naime, smatraju da je odlična atmosfera u dvorani Gradski vrt rezultat toga što smo mi Osječani jadni, siromašni i da nam je ovaj događaj samo izlika da odemo negdje i maknemo glavu od svakodnevnih problema i neimaštine. Osječani su građani drugog reda koji u svojim dvorištima imaju svinje i kokoši, obrazovni na razini viših razreda osnovne škole i jedno što nam se priznaje srčanost u Domovinskom ratu, što se opet prema tim osobama podrazumijeva, jer, sirotinja će uvijek ići prva ginuti za tuđe ideale. Osvrćem se ne samo na jedan komentar, nego na njih nekoliko s istom ili sličnom konotacijom. Zašto je to tako, i zašto je taj «Osijek» kako mnogi misle da se naš grad zove, tako loše prezentiran u javnosti, zašto postoji toliko stereotipa i zašto smo tu gdje jesmo?

Sadržaj se nastavlja...

Jesu li iskustva posjetitelja loša, jesu li vijesti koje dolaze iz Osijeka dosadne, jadne, uvijek prepune nekih problema i «slučajeva» ili je krivac generalna zatupljenost i neinformiranost onih koji uživaju u plodovima onoga što je Osijek stvorio i dao za ovu prirodnim i neprirodnim granicama omeđenu Lijepu našu. Osijek je dragi kritičari, kroničari i ostali «trošitelji» Internet prostora, puno više od neke istočne prčije za kakvu nas smatrate. Osijek je grad koji stoljećima ponosno prkosi svim nedaćama koje ga zateknu, koji se diže iz pepela poslije svake ere i mini ere obilježene raznim ratovima, vlastima, okupatorima i sličnim uzrocima stanja u kojem ga ostavi. Ne predstavljam taj prkos onako kako ga naši političari predstavljaju, u vidu nekog lažnog domoljublja, kao sredstvo dobivanja glasova manipulirajući najnižim ljudskim strastima kako bi se doveli u poziciju da vladaju i namiruju svoje apetite. Govorim o prkosu koji nas tjera da živimo u i za ovaj grad. Najveći domoljubi su se ionako već namirili, a i mnogi oni koji se tako osjećaju i svoju ljubav iskazuju busanjem u prsa već su davno napustili kolodvore i iz nekih sigurnijih i bogatijih država pljuju po komunistima, partizanima, ovoj ili onoj vlasti.

Čast onima koji su otišli jer drugog izbora nisu imali, a snagu su potrošili na neprestane borbe s vjetrenjačama. Govorimo o onima koji su tu, zbog kojih taj prkos ima pravilnu konotaciju. Konotaciju koju objašnjavamo kroz otvaranje tvrtki, obrta, organizaciju događanja, bitke za kulturu, širenje solidarnosti, pomaganje, uređivanje i borenje za grad, ljude, kroz priču koju vode na način da će Osijek napustiti samo onog trenutka kada Drava više ne bude tekla, a sunce prestane sjati. Govorimo o tim ljudima koji medijskoj sceni nisu poznati i čije priče o razvoju IT-a, kulture, otvaranju raznih pogona i osnivanju raznih agencija, obrta, formiranju supkulturnih scena i sličnih doprinositelja proračunu, nisu zanimljivi. Ti ljudi su pogonsko gorivo ovog grada, oni koji će učiniti to da Osijek nikada ne postane Osjek. Pričajmo i pišimo o njima, komentirajmo članke o njihovim uspjesima koji su jednako veliki kao uspjeh tenisača s početka teksta.

Kada te cijela država gleda kao slijepo crijevo, kada te mladi, stari ili tvoji vršnjaci percipiraju kao grad slučaj koji nestaje, ti mazohisti su se suprotstavili. Osijek ima odličnu geografsku poziciju, dobru klimu, arhitekturu i prometnu povezanost, a najbolje od svega u gradu su ljudi. Nikada nismo imali energiju nekog nasilnog bunta, rušiteljske i destruktivne nagone, ali se isto tako nikada nismo dali zajebavati i koliko god bili opušteni i letargični, zube možemo pokazati. Kroz sve aktivnosti gore spomenute ostatku Hrvatske mora biti jasno da se bez Osijeka ne može. Bez naših fakulteta, bez naših znanstvenika, bez naših humanitaraca, kreativaca, radnika, sportaša, pa tako i sportskih klubova i njihovih navijača, individualaca koji doprinose, umirovljenika i djece, bez nas se ne može.

Dođite u Osijek, dođite živjeti tu, raditi, studirati. Dođite se stopiti s energijom koju ovaj grad ima i rezultat će biti ljubav. Naselja, škole, vrtiće, fakultete imamo, poslova nema, ali se stvaraju, dođite i pokušajte i vi isto. Pogledajte što se sve u gradu događa i radi i ukoliko vas Osijek ne osvoji, pišite kako je Osjek jadan, ali vam mi nikada nećemo vjerovati. Znamo da ovdje postoji budućnost, da postoji jedna pokretačka snaga koja će se dići i zauzeti ulogu svih onih kojima odgovara da Osijek bude ovakav kakvim ga se percipira. Osječani dragi, ne dopustimo da sliku o nama kroje oni koji žrtvu ne poznaju, nego pokažite taj pozitivni prkos i učinite sve da Osijek (p)ostane jedan od najboljih gradova za život svakom čovjeku bez obzira na sve razlike koje postoje među svima nama.

Selka