Vikendom, kada mladi izlaze, otiđi u Tvrđu, obiđi klubove gdje se puštaju sada jako popularni narodnjaci, odnosno turbofolk, i napravi temu o tome kako se mladi zabavljaju...

Pitaj nekoga od njih zašto sluša tu glazbu i napravi 'živi' tekst o tome, rezolutno mi je zadatak dala stroga urednica “Magazina”. Gledao sam je pomalo s nevjericom, a zatim pokušao objasniti kako ja nisam najbolji izbor za to, jer ne slušam tu glazbu i ne idem na ta mjesta, no ništa nije pomagalo.
Iako redovito izlazim četvrtkom i subotom, ali u neke druge, više rock-klubove (Tufna, Big Ben, St. Patrick's Pub, Mini teatar), za početak raspitao sam se gdje su središta cajki, koja sam znao samo okvirno, i na koncu od jednog mlađeg kolege s faksa dobio precizne upute. “U Tvrđi ti takva ekipa najviše ide u Q club, zatim u Cocktail bar, ali i Bastion i Club 402. Najbolje ti je otići subotom između 1,30 i 4 sata u noći. Tada je špica”, informirao me kolegijalno, a u znak zahvalnosti odustao sam od rasprave o (ne)kvaliteti cajki.

Pola vino, pola voda “Idem ja s tobom. Nikada nisam bila i baš me sociološki zanima u čemu je stvar”, kazala mi je kolegica Katarina, i u noći između subote i nedjelje (4. na 5. prosinca) zaronili smo u nama nepoznat svijet. Prva postaja bio je - Cocktail bar. Imali smo sreće i oko 1 sat naletjeli na koncert Mitra Mirića, dugogodišnje zvijezde folk-glazbe, čijega se imena prisjećam još iz djetinjstva, s konca 80-ih godina. Još je živ, još pjeva po klubovima uz matricu i – ljudi još dižu ruke na njegove pjesme. “Doviđenja, društvo staro”, “Nešto me u nemir tera” i “Ne diraj čoveka za stolom”, samo su neki od hitova koji su dodatno zagrijavali već uzavrelu atmosferu među raspjevanom publikom. Prednjačili su mlađi, ali bilo je i nekoliko sredovječnih posjetitelja koji pamte Mirićevo zlatno doba otprije četvrt stoljeća. U stanci između dva dijela nastupa pak DJ je raspalio turbofolk i zaorilo se “Pola vino, pola voda, sve se trese osim poda...”, i – nastala je još veća ludnica.

Sadržaj se nastavlja...

Bio je to signal da krenemo dalje, prema noćnom klubu Bastion. Tamo nas je dočekalo iznenađenje – techno i rave?! “Otkada su se proljetos promijenili vlasnici, subotom je uglavnom elektronska glazba. U početku uopće nisu puštali narodnjake, ali sada ih vrte petkom, kada nije tako popularan dan za izlazak”, informirao nas je jedan solidno trijezni mladić. Ništa, krećemo dalje u potragu i ubrzo stižemo pred Q club.

Trešte “dugmetare”

On je, barem nama laicima, tvrđanska paradigma svega onoga što čini i prati turbofolk. Već pred zgradom Q cluba, unatoč priličnoj hladnoći, zatekli smo niz prilično obnaženih cura (ni jedna starija od 21-22 godine), uglavnom u minicama i suludo visokim štiklama, s neizbježnim nizom zlatnih detalja na odjeći i napadnom količinom nakita, posebice velikih naušnica i naredanih zveckajućih narukvica. Mnoge od njih, vidjelo se, bile su alkoholizirane, kao i još brojni dečki koji su obigravali oko njih. Iz Q cluba kroz prozore, dio kojih na katu je bio čak i otvoren (!), treštale su harmonike, trube i ostala ćirilica. Nekoliko metara dalje, pokraj Glazbene škole Franje Kuhača, bila je parkirana policijska “marica” s pet ili šest policajaca. “Četvrtkom i subotom navečer uglavnom dežuramo tu, a vikendom imamo još nekoliko ophodnji. Ovdje stojimo jer tu ima najviše ljudi, a često i najviše nereda”, šturo nam je objasnio jedan policajac. A unutra – čovjek na čovjeku! Oko 2,30 sati u Q clubu teško se i probijati kroz gužvu, a kamoli, recimo, zaplesati. Tako je svuda – u prizemlju, na stepenicama, na katu... Užurbani konobari na oba šanka ubijaju se od posla, a razgaljeni posjetitelji neprestano naručuju (skupo) piće za pićem.
Recesija se i ne osjeti, makar je najveći dio posjetitelja, prema našoj procjeni, u dobi od 16 do najviše 23-24 godine. Zamijetili smo i nekoliko tipova starijih od 50 godina koji, uglavnom, stoje sami u kutu. “Meni su cajke zakon! Kod kuće uglavnom slušam Shakiru i Beyonce, a od naših Škoru i Magazin... Ali, kada iziđem, na ovo se najviše mogu otkačiti. I idu mi na živce oni kreteni koji nas stalno pljuju. Što je njihova glazba bolja od ove?! Ritam je super, a riječi je lako zapamtiti”, komentira 19-godišnja Ivana. “Ja cajke slušam i kod kuće, ali ne kada su mi starci kod kuće... Oni to ne razumiju, jer su zapeli u vremenima Beatlesa i Stonesa. Cijela moja ekipa to voli”, dodaje 18-godišnji Marko. Za to vrijeme do nas dopiru poznati zvuci starih pjesama iz 80-ih i 90-ih godina zamotani u harmoniku, te hitovi inozemnih zvijezda prepjevani u iznimno banalnim stihovima.

Ne razbijaj čaše

“Daj mi vina da se napijem, daj mi čašu da je razbijem...”, ori se sa zvučnika. Glazbu pušta vrlo mladi DJ, a narudžbe prima njegov prijatelj koji, koliko smo vidjeli, glazbene želje ispunjava koliko mu je koja cura zgodna... Izlazimo a za nama, posrćući i kikoćući se, izlazi nekoliko cura, a jednu od njih vodi redar. “Izlazi! Toliko si pijana da ne možeš niti stajati”, grubo je izbacuje. Mi pak produžujemo prema posljednjoj postaji – Clubu 402. Čim smo ušli, zamjećujemo razliku: i dok je u Cocktail baru i Q clubu koliko-toliko šminka, ovdje je potpuni raspašoj. Ugođaj je kao, recimo, pred fajrunt novogodišnje fešte koja se otela kontroli – ruke u zraku, blješte zlatni lanci i narukvice, razdrljene košulje, pjeva se iz petnih žila, pleše po šanku... Po sintesajzeru nabada jedan sredovječni pijanist, a njegov kolega u mikrofon pjeva prastari hit Lepe Brene – “Mile voli disko, disko, a ja kolo šumadijsko...”. U oči nam upada natpis “Ne razbijaj čaše”!

Idealizam je zamijenio hedonizam

Krunoslav Vukelić, osječki sociolog iz Agencije za istraživanje tržišta Audeo, ističe kako se fenomen popularnosti narodnjačke glazbe može sociološki promatrati i u kontekstu promijenjenog značenja subkultura mladih i mjesta glazbe unutar njih. “Mladi su ranije slušanjem određene vrste glazbe i sudjelovanjem u subkulturnim pokretima željeli mijenjati dominantne društvene vrijednosti kroz alternativne životne stilove. Nasuprot ranijoj pobuni i svojevrsnom idealizmu, danas je među mladima, kao i u globalnom društvu, najčešće prisutna vrijednost hedonizma. Mladi se kroz slušanje narodnjačke glazbe u osnovi žele samo dobro zabaviti, a ta im vrsta glazbe i ugođaj koji se vezuje uz nju to očito omogućavaju. U tom smislu i nije čudno da istočnjačku narodnjačku glazbu slušaju mladi različitih svjetonazora, pa čak i oni koji se smatraju hrvatskim nacionalistima. Stoga se čini i da ne stoje česte interpretacije ovoga fenomena, prema kojima su mladima narodnjaci privlačni upravo zato što su javno i medijski poluzabranjeni”, kaže Vukelić. To potvrđuju, kaže, i neka parcijalna istraživanja provedena na ovu temu u kojima mladi kao najvažnije razloge slušanja narodnjaka navode obilježja same narodnjačke glazbe (ritam), kao i ugođaj koji vlada na mjestima na kojima se sluša ova glazba, a ne njezinu javnu stigmatiziranost ili roditeljsku zabranu. “Uz narodnjačku glazbu obično se vežu konzumacija alkohola i nasilničko ponašanje, no tu je vjerojatno prije riječ o simptomima, a ne o uzrocima ovih nepoželjnih fenomena”, dodaje.

Nagon, emocije i agresija

Poznati osječki psihijatar dr. Nikola Mandić već godinama, između ostaloga, bavi se praćenjem fenomena turbofolka i iznosi svoje zanimljivo mišljenje. “Za prodor turbofolka u Hrvatsku i njegovu popularnost među mladima ne treba uzroke tražiti ni u padu društvenih vrijednosti ni u, recimo, roditeljima tih mladih. Ne, čovjek je slojevita ličnost, a prvi sloj mu je upravo da zadovolji svoje nagonske i emocionalne potrebe, poput seksualnih potreba, ili potrebe za agresijom. Sve to može se ispoljiti i kroz narodnu glazbu”, kaže Mandić. Naime, za slušanje sofisticiranijih vrsta glazbe, poput klasike, potrebno je obrazovanje i više vremena, dok folk-glazba, s prepoznatljivim i zaraznim ritmovima hvata odmah. Dakle, mladi slušaju glazbu u skladu s onim što ih zanima i što vole, što im je blisko. Narodne ritmove prihvaćaju mnogo brže i zato su oni toliko popularni”, ističe, dodajući kako je turbofolk posebice popularan u populaciji od 15 do 25 godina, ali i kod starijih.
“Ne pada mi na pamet nekome nešto braniti ili zapovijedati kakvu glazbu će puštati i slušati. Nama je samo bitno da se ne remeti javni red i mir”.(gradonačelnik Bubalo)
“Slušam cajke i kod kuće, ali ne kada su mi starci kod kuće. Oni to ne razumiju, jer su zapeli u vremenima Beatlesa i Stonesa. Cijela moja ekipa to voli” (Marko,18)

Autor: Tomislav Levak / www.glas-slavonije.hr