Četvrtak, 24. ožujka 2016. godine, može biti zapisan kao jedan od važnijih dana u povijesti grada Osijeka. Pitate se zašto? Za one koji ne znaju, a vjerojatno ima i takvih, grad Osijek kandidirao se za titulu Europske prijestolnice kulture 2020. godine.

Ekipa koja vodi ovaj projekt izborila je ulazak Osijeka u drugi krug natjecanja, a sinoć je održana i završna prezentacija, odnosno „obrana“ kandidature, u zagrebačkoj Mimari. Odluka kojem će gradu pripasti ovaj prestižna titula bit će donesena danas, nešto malo iza 17 sati. Kolike su šanse Osijeka pored Rijeke, Pule i Dubrovnika ? Onako potiho, imamo dobre šanse dobiti tu titulu.

Ususret važnom danu proglašenja Europske prijestolnice kulture za 2020. godinu, u osječkom Barcelona pubu sinoć je održano zanimljivo predavanje/panel rasprava o supkulturama u našem gradu. Kakva je perspektiva supkultura u Osijeku ukoliko naš grad dobije titulu EPK? Koji su trenutno problemi pripadnika supkultura? Što može bolje? i još razna pitanja bila su postavljena gostima ovog programa. Svoja razmišljanja s mnogima koji su došli u Barcelona pub podijelila su četiri predavača, ujedno pripadnici određenih supkultura u gradu, ali i pokretači mnogih alternativnih kulturnih događanja u Osijeku. Ivan Bašić – Ronga (Studio Pavijani, PunkParti) održao je uvodno predavanje na temu „Dizajn u supkulturi: PunkParti“. Kroz uvodnih 15 minuta, Ronga je sve prisutne proveo kroz povijest supkultura. Drugi dio svog izlaganja posvetio je punku, odnosno PunkPartiju. Sam je naveo kako je cijela priča počela sasvim slučajno organiziranjem slušaonica u tada popularnom, a danas nažalost bivšem „Carpe diemu“ u Tvrđi. PunkParti priča kakvu poznajemo danas, bazira se na organizaciji koncerata, vizualnom identitetu, kritičkom osvrtu na društvena događanja, a sve što rade je iz ljubavi prema toj supkulturi i takvom načinu života. Rezultat je više od 5 godina postojanja i djelovanja, organizirano preko 36 koncerata i dolazak 70-ak bendova, što domaćih, što inozemnih. Ono što je najvažnije, ekipa je, koliko toliko, održala Osijek na domaćoj, a usuđujemo se reći i inozemnoj koncertnoj mapi.

Sadržaj se nastavlja...

Nakon ovog uvodnog predavanja krenula je panel rasprava čiji su glavni akteri bili Darko Bošnjak (Phonogram), Ivan Grgić (Agencija Adverta), Renato Stupar (PunkParti) i Zoran Kulić (VuBass). Moderator rasprave bio je Marin Seleš (Agencija Adverta). Prisutnima je zajedničko bilo što su jednim dijelom bili uključeni u projekt „Osijek 2020“, doduše samo kroz intervju za blog Oskultura, gdje su iskazali svoje mišljenje o kulturi u gradu, samom EPK projektu i što nam on može donijeti. U raspravu se ušlo konstruktivno, s prijedlozima, idejama, problemima i dobrim stvarima. Ono dobro u čemu se većina sudionika panel rasprave složila je ta da bi Osijek dobivanjem titule EPK imao dobru priliku oživjeti određene lokacije u gradu, dobiti priliku da oformi nekakav „centar supkulture“, pokrenuti nekakav multimedijalni centar i slično. Također, cijela ekipa pozitivno je reagirala na 4 stupca po kojima se vodi osječka kandidatura. Culture park, Living fields, Hacking the Future i Bridges over water bili su predmet panel rasprave, a svaki od predstavnika supkultura našao se barem u jednom od ovih programa. Najviše pozitivnih komentara dobio je upravo posljednji stupac, bridges over water. Supkulturnjaci, alternativci, u većini slučajeva, upravo s tom točkom nisu nikada imali problema, štoviše, probijali su granice/predrasude, bile one rasne, vjerske ili spolne.
Pred sam kraj, svaki predstavnik pokušao je detektirati probleme supkultura i općenito aktivnost i interes mladih za ovu granu kulture. Zanimljive su konstatacije kako u Osijeku već dugo nema kvalitetne publike, odnosno one znatiželjne koja će otići na neki koncert ili izložbu bez da je prije upoznata s istim/istom. Pored već stalnog problema nedostatka novca, sudionici su naglasili i nedostatak prostora za probe mladih bendova, općenito nedostatak domaćih novih, mladih demo bendova. Pojava društvenih mreža, koliko je pomogla, toliko je i odmogla jer nema više „povlačenja za rukav“ kako bi se dogovorila svirka, upoznala ekipa. Nestala je ona dobra stara usmena predaja. Uz sve navedene probleme, mentalitet se možda navodi kao najveći. Sindrom „besplatno“ predugo je nastanjen među osječkom publikom i on se pod hitno mora promijeniti.

Na kraju, zaključak svega je takav da je nužno početi širiti bazu nove mlade publike, zainteresirati iste da se počnu baviti glazbom ili bilo kojim vidom umjetnosti, djelovanjem u kulturi. Pojavom nove generacije koja će pronaći sebe u nekoj od supkultura, koja će dolaziti na koncerte, izložbe, predstave, rezultirat će preživljavanjem klubova i centara u kojima se takva događanja održavaju kroz cijelu godinu. Ponuda i program biti će kvalitetniji, a na kraju krajeva, grad će još više (p)ostati gradom ukoliko je ovakva scena jaka. Osijek može puno dobiti titulom EPK, kroz promidžbu, turizam, gospodarstvo, koje je danas usko vezano uz kulturu, a mladi će dobiti priliku i vjerujemo još bolje uvjete da ostvare svoje ideje i projekte. Važno je promijeniti mentalitet, poboljšati komunikaciju i suradnju. Jednostavnije rečeno, građani su ključ! Osijek je dobio možda i posljednju priliku da „ozdravi“, pored svih problema, ovu priliku možda je i zaslužio. Ukoliko ju dobijemo, na nama je koliko smo spremni prihvatiti ju i pokazati da dodjeljivanje ove prestižne titule našem gradu nije bila pogreška. Welcome EPK, Osijek 2020.

Autor teksta: Marin Bilandžić, mag. cult.