Dana 17. travnja devet je hrvatskih gradova predalo kandidature za naslov Europske prijestolnice kulture 2020. godine. Dubrovnik, Đakovo, Osijek, Pula, Rijeka, Varaždin, Split, Zadar i Zagreb, odnosno predstavnici gradova, ukratko su, svaki u tri minute, izrekli suštinu prijava, ne otkrivajući previše svoje adute.

Krajem svibnja u Zagrebu će se okupiti povjerenstvo od 12 članova (dva domaća i deset predstavnika europskih institucija, čija su imena i dalje u tajnosti). Predstavnici gradova kandidata će tada održati nešto dulje prezentacije, koje će odigrati važnu ulogu u odluci koji od njih ulazi u selekcijsku fazu.
Engleski pojam bidbook (prijavna knjiga), bio je buzzword proteklih mjeseci, a svakako najkorištenija riječ ožujka i travnja u devet gradova koji su u to vrijeme upisivali posljednje rečenice, odgovarajući na složena pitanja Europske komisije. Vještina odgovaranja i sami argumenti odlučit će tko krajem lipnja ili početkom srpnja ulazi u uži izbor i započinje s detaljnim planiranjem kulturnog programa koji će obilježiti život grada prije, tijekom, ali i nakon 2020. godine.

Kandidatura je dugoročan cilj i jasna startegija koja je iznad bilo kakvih političkih ili osobnih interesa pojedinaca. Bez jasne vizije i spremnosti na promjenu, za grad može biti veliki trošak i rizik, koji može završiti fijaskom s dugoročnim posljedicama.

Uspješne prijestolnice kulture svoje koncepte temelje na aktivnostima koje izlaze izvan okvira uobičajenog i doprinose promjeni i razvoju šireg kulturnog konteksta te potiču promjenu društveno-socijalnog pa i gospodarskog okruženja. Razvoj kulturne infrastrukture trebao bi biti benefit samog koncepta, ali ne i njegova suština.

Upravo obrnuto činili su gradovi koji su bili neuspješne prijestolnice kulture, a čije će posljedice, uglavnom zbog gradnje neodrživih kulturnih mastodonata, gradovi osjećati godinama kasnije.

Grad Osijek je kandidaturu prihvatio kao svojevrsnu inventuru svih resursa i potencijala kojim raspolaže, od onih ljudskih, preko kulturnih, znanstvenih i gospodarskih te iskoristio priliku za pripremu strategije koja se nadovezuje na sve druge usvojene strateške dokumente, a u cilju razvoja boljeg i perspektivnijeg okruženja svim građanima. U toj promjeni, Osijek nije sam nego računa na regionalna, ali i transregionalna, odnosno transnacionalna partnerstva s gradovima i manjim mjestima. Samoj kandidaturi pristupa suočavajući se sa svojim najvećim problemima, od odlaska mladih, problema propale industrije i velike nezaposlenosti, rubne, granične geopolitiče pozicije i negativnim posljedicama rata na život građana i perspektive okruženja.

"U kandidaturi intenzivno surađuje s gradom Novim Sadom, kandidatom za naslov Europske prijestolnice kulture 2021. čime bi se osigurao kontinuitet programa i šira europska dimenzija. Partnerstvo ovih dvaju gradova, gotovo identičnog povijesnog i kulturnog konteksta, jedan je od argumenata je kojim se nastoji pridobiti pažnja članova povjerenstva, posebice u kontekstu uspostavljanja novog dijaloga nakon ratnog sukoba prve polovice 90-tih godina prošlog stoljeća," rekla nam je predsjednica kandidacijskog odbora Marijana Bošnjak.

Na dan kad su predstavnici grada Osijeka, dogradonačelnik Vladimir Ham i sama Marijana Bošnjak, predavali prijavu u Zagrebu, osječki i novosadski srednjoškolci podržali su kandidaturu. U Osijeku je 2.020 učenika zagrlilo baroknu jezgru Tvrđu, a podržali su ih novosadski vršnjaci porukama Osijek 2020. – Novi Sad 2021. Upravo ti mladi ljudi, simbolički su i poručili da žele živjeti u drugačijem okruženju nego li je ono danas.

A što je u biti osnovna ideja Osijeka 2020.?

Sadržaj se nastavlja...

Odgovor na ovo pitanje u potpunosti će biti poznat tek 2016., nakon završetka selekcijskog kruga i odabira prvog hrvatskog nositelja titule prijestolnice kulture. Zasad je u javnosti poznato nekoliko ključnih činjenica.

Osječka kandidatura za naslov Europske prijestolnice kulture polazi od specifičnosti položaja. Naglašene su logične poveznice s gradovima unutar Slavonije i Baranje i zajednički povijesno-prostorni kontekst. Snažan naglasak je na transnacionalnoj i transregionalnoj povezanosti s gradovima iz Mađarske, Srbije i Bosne i Hercegovine.

Infrastrukturno se Osijek 2020. naslanja na postojeća rješenja, ali i obnovu i prenamjenu devastiranih objekata u gradu. Razvijaju se infrastrukturni i programski koncepti koji kulturu promatraju u širem smislu. Programski se, osim na umjetnički doseg, osječka kandidatura referira na aktualne probleme grada i regije, kao i na nedavnu prošlost koja i dalje ima snažan utjecaj na život Osječana, Slavonaca i Baranjaca.

Kandidatura za Europsku prijestolnicu kulture Osijeku nije konačan cilj, nego je shvaćena kao put prema sinergiji, odnosno angažiranju svih potencijala i promjene kulturnog profila kroz procese demokratizacije i decentralizacije kulturnog sadržaja.

"Suština prijave temeljena je na uključenosti građana, suradnji između svih instuticija i civilnog društva na svim razinama, umjetnicima i pojedincima i razvoju društva u cjelini. Ono što predstavlja najveću važnost prijave upravo su građani grada Osijeka i promjena njihove percepcije o vlastitom gradu. Prijava može biti u potpunosti uspješna tek kad promjenu budu živjeli i željeli svi građani. Tada nije važno je li naslov nominalno i osvojen. Grad koji vjeruje i živi promjenu – kulturnu, društvenu, a posredno i gospodarsku – već je prijestolnica," dodala je Bošnjak.

Osijek je odlukom o kandidaturi i predajom prijave započeo ovu transformaciju. Odabrao je put koji ga vodi prema promjenama, a svaku od njih čini prvenstveno radi sebe. I neovisno o uspjehu kandidature, potrebno je učiniti taj važan korak za budućnost samog grada i svih njegovih građana, kao i njegova okruženja.

SiB.hr