Kultura / Kazaliste

Kolumna glumice Mire Perić Kraljik: što ubija nadahnuće?

Kolumna glumice Mire Perić Kraljik: što ubija nadahnuće?

Ali povijest je bila svjesna kako se snažno može djelovati preko pozornice. Nemirna i mučna sadašnjost može od ove činjenice strahovati. No koliko je glumačka umjetnost toga svjesna?

Čovjek s ulice


Glumac s pozornice je čovjek s ulice. Pun je strasti, pameti, iskustva i ne smije šutjeti. Glumac treba biti ispred svoga vremena i pod cijenu da nije shvaćen. U  sitne  sate  pitam se gdje je glumačko nadahnuće? Nadahnuće koje bi mijenjalo svijet! Nepovezane misli trepću: Tišina je. Mrak. Pogledom analiziram svijet oko sebe i svoju unutrašnjost. U svakodnevnom mraku tražim zanos, nadahnuće.  Nadahnućem se može i mora upravljati, inače nisi profesionalac. Stidljivo ću odustat od svoga zanata. Samo noćas. Još ću se malo igrati… s ovčicama… Društvo je bolesno, osjećam se zaraženom i samo bih spavala te u snovima pronašla sva rješenja!

Laganje na sceni

Živjeti impulzivno, emocionalno, hormonalno! Razmišljaš tek kad te nešto zvizne po obrazu. To je život! I opasno je! Ali onda nema praznine. Više se voli držati ručna kočnica u zraku. Oprez, uvijek taj dvosmisleni oprez! Ljudi hodaju s uključenim alarmom u glavi. Ali glumci imaju Scenu. Tu je njihova sloboda. Preko lika koji igraju govore o suvremenom društvu: lažima, krađama, ubijanju, ljubavi, suzama. Često pogode u srce gledatelja. Ali ako ne pogode onda su prazni i nesretni. Autobiografičnost je egzorcizam. Ona je bez srama jer ne bi trebala  lagati. Romanopisac ipak izmišlja istinu. Glumac laže na Sceni, ali vjerodostojno. Mase glumu poistovjećuju s lažima. Nije tako. Gledatelj je taj koji pristaje na laž. Treba mu  bijeg iz stvarnosti, svakodnevne kolotečine. Kada dođe u kazalište, pristaje na tu konvenciju. Svi žele emocionalno čudo, bolji svijet. Vjerujem u čuda, naročito scenska i stoga bih voljela da se upravo glumom vodi borba protiv moralnog mrtvila i svih ideologija! Gluma je više od svakodnevnog i običnog zanimanja. Gluma je više, puno više, ali to treba i dokazati primjerom! Stoga moram ostati širom otvorenih očiju i kad budna sanjam i tražim nadahnuće!

Puni i prazni oblaci

Kazališna tradicija nas uči da je Scena sveto mjesto i stoga na nju ne možeš doći kao prazna vreća. Poslije ni grižnja savjesti ne pomaže. Nadahnuće zamišljam kao oblak plemenitih djela, ako oblak redovito ne puniš i ne hraniš, on će nestati, a onda nestaje i nadahnuće. Zato glumci mogu biti samo dobri ljudi. Mogu biti i oni drugi, ali oni su prazni kao prazan oblak! Veliko djelo čini glumca još većim. Uzimam duboki dah i govorim njihova imena…

doc. art. Mira Perić Kraljik, glumica

 


Izdvojeno

Reci što misliš!