Iako se na prvi pa i drugi i treći pogled čini da Marko Dješka (1983.), Željka Fuderer Levak (1978.) i Lana Ključarić (1981.) nemaju mnogo toga zajedničkog, ipak su ovih troje mladih umjetnika u Galeriji Kazamat zajedno priredili svoje samostalne izložbe.

Da su ipak svoji i samosvojni, govori i činjenica da je svakomu od njih predgovor u katalogu pisala druga osoba. Brojnost autora, činjenica da su svi uz Osijek vezani rođenjem, obrazovanjem ili životom i radom, te svakako njihov umjetnički izraz, kumulativno su (u utorak, 28. veljače) privukli iznimno veliki broj posjetitelja, uglavnom mlađe generacije.

Iako u “naslovu” ove izložbe bez naslova (čine ga tek prezimena autora - Dješka. Fuderer Levak. Ključarić) posljednja u nizu, prva je posjetitelje svojim radovima dočekala dobro nam već poznata Lana Ključarić. Prvi put ne napraviti samo lijepe, apstraktne slike koje izgledaju lijepo u prostoru, nego se okrenula svom najintimnijem, unutarnjem životu - bio je Lanin koncept za ovu izložbu.

Sadržaj se nastavlja...

“Radila sam mnogo autoportreta, portretirala svoje roditelje, prijatelje, ali i scene iz filmova, spotova. Ukratko, pop-kulturu koja je ostavila veliki dojam na moj život”, pojašnjava Lana, koja se - kako bi naglasila intimnost - odlučila i za crteže malog formata, poput fotografija koje držimo u albumu.

“S 30 godina čovjek je malo hrabriji u otvaranju sebe u umjetničkom svijetu”, našalila se Lana. Prošle je godine ove radove izlagala na jednoj skupnoj izložbi u Pečuhu, čija je kustosica bila Karmela Puljiz.

Njezin je prijedlog bio da radovi vise sa stropa kako bi ih posjetitelji mogli dotaknuti, baš kao fotografije u albumu. Na taj je način željela postići veću prisnost s promatračem. Kada radovi kao objekti vise na zidu, ljudi su na distanci od 2-3 metra. Ostala je vjerna tehnici - radove crta kemijskom olovkom, no ovaj put je paletu proširila s još nekoliko boja osim crne, pa su neki djelomično plavi, zeleni i crveni. Ni njezin život nije crno-bijeli, iako je grafičarka - nasmijala se mlada Lana Ključarić.

Središnja je prostorija pripala Željki Fuderer Levak, čiji je koncept - Mo'š mislit! Kako sama kaže - sve je to dobra zafrkancija.

“Dok sam studirala, profesori su mu uvijek govorili da njegujem pravi ženski, ali ne feministički art. Prihvatila sam to i zbog činjenice da autorice nisu jednako zastupljene u galerijama i na izložbama kao muški kolege. Mislim da svaka žena može naći sebe u nekim od mojih radova - od kuja na podu koje se zovu Mile i Gere, do goblena koje sam napravila na drukčiji način”, ističe Željka, koja je svojim radovima željela jasno poručiti da žena može biti lijepa izvana, ali i poput kostura ružna iznutra. Svoje radove uvijek nudi otvoreno, kao što gostima nudi kolače - pojasnila je.

U posljednjoj galerijskoj prostoriji tri zida rese strip-table Marka Dješka (koje objavljuje u magazinu Stripos), dok su se na četvrtom prikazivala njegova dva klasična, kratka animirana filma - “Kolinje” (2010.; sudjelovao na više festivala) te premijerno “Sotonin sin” (2012.). S obzirom na to da je nedavno magistrirao animirani film i nove medije pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na izložbi je odlučio predstaviti svoje studentske radove.

“Strip-scena je mala jer je i potražnja mala, no u posljednje se vrijeme pojavljuje sve više mladih autora”, zadovoljan je Dješka, koji od domaćih strip-crtača cijeni Matakovića i Žeželja, a od stranih Simona Bisleya i britansku školu.

Narcisa VEKIĆ (Glas Slavonije)